Žene pričaju - Iskreno o posvajanju

 Danas s Vama dijelim jednu predivnu priču o posvajanju. Naša čitateljica Jelena Mitić podijelila je svoju priču o posvojenju predivne djevojčice.

Ljubav, borba, čekanje i na kraju bezuvjetna sreća. Evo što mi je sve ispričala

Što vas je navelo na odluku da posvojite dijete?

Moj suprug i ja oduvijek smo razgovarali o posvajanju i to nije bila ideja koja je došla tek kada su počele poteškoće. Mi smo znali da to želimo čak i ako bi nam uspjela potpomognuta oplodnja. Nakon dugogodišnje borbe sa sterilitetom i neuspješne potpomognute oplodnje u inozemstvu, donijeli smo čvrstu odluku da krenemo u proces posvajanja.

Jeste li se prethodno suočili s nekim izazovima na putu do roditeljstva?

Da. Neuspješna potpomognuta oplodnja emocionalno me jako iscrpila. Bila sam na granici da odustanem od ideje o roditeljstvu uopće.

 Kako je izgledao sam početak procesa posvajanja?

Birokratski dio smo zapravo riješili kroz nekoliko mjeseci. Iako je poznato da je administracija u Srbiji spora, mi smo u svega nekoliko dana skupili sve potrebne dokumente; sudska uvjerenja, izvod iz matične knjige rođenih, liječnička uvjerenja... Sve što je bilo potrebno. Nakon predaje dokumenata, krenuli su razgovori s centrima za socijalni rad, poznata "škola roditeljstva".

Što vam je bilo najteže u postupku posvajanja?

Emocionalna neizvjesnost. Za školu roditeljstva nismo znali koliko dugo će trajati. Svaki razgovor me lomio iznutra jer nisam znala je li to "onaj zadnji" koji vodi prema registru. Ta neizvjesnost je bila najteža.

Možete li opisati kako izgleda administrativni i pravni dio procesa?

Administrativno je najvažnije da budući posvojitelji imaju čiste pravne i medicinske papire.
Nakon predaje dokumenata, krenuli su razgovori s centrima za socijalni rad,"škola roditeljstva".

Koliko je u vašem slučaju trajalo od prve prijave do trenutka kada ste zagrlili svoje dijete?

Kada smo ušli u registar, prošlo je dosta vremena do prvog ozbiljnog poziva. Imali smo jedno neugodno iskustvo s jednim centrom koji nas je pozvao za djevojčicu, a zatim se više nikada nisu javili. Rekli su nam samo da je već posvojena. To nas je jako pogodilo i mislili smo da više nema nade.

Čekali smo ukupno dvije godine. I kada je stigao taj poziv znali smo da je to "to". Ušli smo u uži krug, upoznali djevojčicu koja je imala 14 mjeseci, i odmah je sve kliknulo. Odmah nas je prihvatila. Nikad se nismo odvojili otkad smo je upoznali.

Jeste li imali podršku okoline  obitelji, prijatelja, zajednice?

Jesmo. Djevojčica je predivno prihvaćena od svih. Ljudi su nas podržali, iako je bilo i neprijatnih pitanja tipa: „Tko su joj pravi roditelji?“
Na to ja s osmijehom kažem: Mi smo pravi roditelji. Ostali su samo genetski donatori.

Kako ste se emocionalno pripremali za dolazak djeteta?

Iskreno, nismo imali nikakvu posebnu pripremu. Sve se odvijalo prirodno. Kad smo ju doveli kući, osjećaj je bio kao da je oduvijek s nama. Nismo imali osjećaj „prilagodbe“. Roditeljstvo se dogodilo  odmah i potpuno.

Možete li opisati trenutak kada ste upoznali svoje dijete?

Nije bilo filmski „wow“ trenutak. Jednostavno je sve bilo  tako prirodno, toplo i blisko. Kao da smo se oduvijek poznavali. Nije bilo potrebe za upoznavanjem jednostavno smo kliknuli.

Kako je izgledalo prilagođavanje nakon dolaska djeteta u vaš dom?

Prilagodba je bila prirodna  i normalna. Bez ikakvih posebnih problema. Samo ljubav i svakodnevica.

Jeste li se suočili s predrasudama ili neugodnim komentarima iz okoline?

Nažalost, da. Kada je naša djevojčica imala četiri godine, djeca iz susjedstva kojima je vjerovala rekli su joj da nema mamu i tatu. To ju je jako pogodilo. Jednu večer se probudila i pitala me jesam li ju ja rodila. Tada smo joj iskreno objasnili sve. Od tada svakodnevno razgovaramo o toj temi. Suprug i ja smo odlučili prekinuti njen kontakt s tom djecom jer jednostavno smatramo da nisu zdravo okruženje za nju. Radimo na tome da je ojačamo psihički.

 Što biste voljeli da ste znali prije nego što ste krenuli u postupak posvajanja?

Voljela bih da sam znala koliko sve traje  pogotovo škola roditeljstva. Rasteretila bih svoju psihu. Mnogo manje bih strepila i bojala se.

Koja vam je najveća radost koju vam je posvajanje donijelo?

Apsolutno sve! Naša kćer nam je donijela novu dimenziju života. Ona je vedra, znatiželjna i pozitivna. S njom je svaki dan pun smijeha i smisla. Cijela naša obitelj je procvjetala. Ona je naša najveća radost.

Koju poruku biste poslali parovima ili ženama koje razmišljaju o posvajanju?

Otvorite srce. Meni su govorili da ću osjetiti kada je to "to". Ja sam mislila da su to prazne priče, ali istina je. Osjetiš. I kad je to „to“, nema dileme.
Psihička snaga je ključna. Nekad će vam se činiti da je nemoguće, a nekad da je sve blizu. Vjerujte, borite se, komunicirajte s institucijama. Može biti čarobno, baš kao što je bilo i za nas.