Postoje datumi u godini koji nas ne vode samo u blagdanski stol i obiteljsko druženje, nego nas malo vrate unatrag. U povijest. U vrijeme kada su ljudi živjeli drugačije, vjerovali snažnije i običaje prenosili s koljena na koljeno. Kako sam veliki ljubitelj povijesti, starih građevina, starih priča i narodnih običaja, znala sam da u Blogmasu mora biti i jedan takav post, a nema boljeg dana za to od 26. prosinca – blagdana svetog Stjepana.
Tko je bio sveti Stjepan
Sveti Stjepan bio je prvi kršćanski mučenik. Prvi koji je zbog svoje vjere izgubio život. Živio je u Jeruzalemu u 1. stoljeću, u vrijeme kada se kršćanstvo tek počelo širiti i kada biti kršćanin nije značilo miran život, nego često opasnost. Stjepan nije bio apostol, ali je bio jedan od sedmorice đakona koje su apostoli izabrali da pomažu zajednici. Bio je poznat kao čovjek velike vjere, mudrosti i snage duha. Govorio je otvoreno, bez straha, i nije skrivao u što vjeruje. Upravo to mu je i presudilo.
Kako su ga mučili i kako je umro
Stjepan je optužen da vrijeđa Boga i Mojsijev zakon. Doveden je pred Veliko vijeće, gdje se branio dugim i snažnim govorom. Nije molio za život, nije se povukao. Govorio je istinu onako kako ju je vidio.
To je razbjesnilo okupljene. Izveli su ga izvan grada i kamenovali. Umirao je moleći za one koji su ga ubijali. Njegove posljednje riječi bile su molitva, a ne mržnja. Upravo zato Crkva ga pamti ne samo kao mučenika, nego kao simbol oprosta i vjere do kraja. Zanimljivo je da se u Bibliji spominje i mladi Savao koji je čuvao haljine onih koji su bacali kamenje. Taj isti Savao kasnije postaje sveti Pavao. Povijest se ponekad stvarno piše čudnim putevima.
Što se dogodilo nakon njegove smrti
Stjepanova smrt imala je ogroman utjecaj na širenje kršćanstva. Nakon njegovog mučeništva, kršćani su se počeli raspršivati iz Jeruzalema i nositi vjeru dalje. Njegovo ime postalo je simbol postojanosti i hrabrosti. Relikvije svetog Stjepana kasnije su pronađene i čuvane, a mnoge crkve diljem Europe posvećene su upravo njemu. Njegov blagdan slavi se 26. prosinca, odmah nakon Božića, što nije slučajno. Dok Božić slavi rođenje, Stjepan podsjeća na cijenu vjere.
Zašto se Štefanje slavi baš dan nakon Božića
U narodu se često kaže da se Božić slavi u kući, a Štefanje izvan nje. Dok je Božić dan obitelji, topline i doma, Stjepan je dan izlaska, susreta i druženja. Ta simbolika postoji stoljećima. Nakon svetkovine rođenja, dolazi dan svjedočanstva. Kao da nas povijest podsjeća da vjera i vrijednosti ne ostaju samo za stolom, nego se nose dalje – među ljude.
Narodni običaji vezani uz blagdan svetog Stjepana
Običaji vezani uz Štefanje izuzetno su bogati i raznoliki, a mnogi su se danas izgubili ili se pamte samo kroz priče starijih. U mnogim krajevima Hrvatske, 26. prosinca bio je dan kada su se obilazili rođaci, kumovi i susjedi. Nije se sjedilo kod kuće. Smatralo se da je važno izaći, vidjeti ljude, nazdraviti i poželjeti zdravlje.
Blagoslov konja i životinja
Jedan od najpoznatijih običaja vezanih uz svetog Stjepana je blagoslov konja. Sveti Stjepan smatra se zaštitnikom konja i zaprežnih životinja. U selima su se konji kitili, čistili i vodili na blagoslov. To nije bio samo vjerski čin, nego i pokazivanje ponosa, brige i zahvalnosti. U nekim krajevima blagoslivljala se i stoka, jer su životinje bile temelj preživljavanja obitelji. Bez njih nije bilo ni hrane ni sigurnosti.
Štefanje kao dan veselja
Za razliku od mirnijeg Božića, Štefanje je često bio veseliji dan. Pjevalo se, sviralo, a u nekim krajevima organizirale su se zabave i plesovi. Mladi su taj dan posebno voljeli jer su se okupljali, upoznavali i družili. Postojalo je i vjerovanje da kakav ti je dan na Štefanje, takva će ti biti cijela godina. Zato se nastojalo biti dobre volje, nasmijan i među ljudima.
Običaji vezani uz imendan
Sveti Stjepan je jedan od onih blagdana kada se imendan slavio jednako, a ponekad i više od rođendana. Ljudi su dolazili bez poziva, donosili sitne darove, kolače ili rakiju. Vrata su bila otvorena, a domaćin je morao svakoga ugostiti. Imendan nije bio privatna stvar, nego zajednički događaj sela ili ulice.
Hrana na Štefanje
Na Štefanje se često jelo ono što je ostalo od Božića, ali i neka nova jela. U nekim krajevima kuhala se juha od ostataka pečenja, a u drugima se pripremao poseban ručak za goste. Hrana nije bila luksuzna, ali je bila topla, domaća i dijeljena. To je bio smisao.
Stari običaji koji su se izgubili
Danas rijetko tko vodi konja na blagoslov. Rijetko tko obilazi cijelo selo. Imendani se često spominju samo porukom. I to je u redu – vremena se mijenjaju, ali baš zato volim pisati o ovome. Jer običaji ne nestanu dok ih se netko sjeća. Dok ih netko ispriča djeci. Dok ih netko zapiše.
Zašto mi je važno pisati ovakve postove
Volim znati što je bilo prije. Volim stare kamene crkve, stare priče, stare običaje. Ne zato da bismo živjeli u prošlosti, nego da bismo razumjeli sadašnjost. Blogmas nisu samo lampice i kolači. To je i sjećanje, priča o ljudima prije nas, koji su živjeli jednostavnije, ali s dubokim značenjem.
Sveti Stjepan nije samo ime u kalendaru. On je podsjetnik na hrabrost, vjeru i snagu običnog čovjeka koji je ostao vjeran sebi do kraja.
I zato danas, svima koji nose to ime, od srca želim sretan imendan.
0 Primjedbe