Ima li moj blog stav ili samo temu?

Nedavno sam objavila post o Silvestrovu i pročitala komentar koji me je malo zatekao. Napisano je nešto poput: “Ako je stranica za majke, onda bi trebale biti samo teme o djeci.” Iskreno, prvo sam samo pogledala i pomislila – hm, stvarno? Ali onda sam duboko udahnula i razmislila o tome što zapravo znači imati blog i čemu on služi.

Moj blog, moja riječ

Ovo je moj blog, moja riječ. Ne blog koji je isključivo definiran tuđim očekivanjima, nego prostor u kojem mogu biti iskrena, otvorena i pisati ono što osjećam. Naravno, 90 posto tema koje pišem su vezane za majčinstvo, roditeljstvo, djecu i sve ono što dolazi uz to – jer to je moj život, to je ono što me oblikuje svaki dan.

Ali biti mama ne znači da prestajem biti osoba. Imam svoje interese, svoja razmišljanja, svoje trenutke i teme koje me zanimaju. Nemam osjećaj da bih trebala pisati samo o dječjim pelena ili vrtićkim aktivnostima. Naravno da ih volim i da ih cijenim, ali isto tako volim pisati o životu, običajima, knjigama, prosincu, rutini, čak i o vlastitim mislima i iskustvima koja nisu direktno vezana uz djecu.

Blog nije samo priručnik za roditeljstvo. Blog je prostor za glas, za priče, za emocije i za dijeljenje života – onog dijela koji je vezan za djecu, ali i onog dijela koji je isključivo moj.

Zašto ne želim ograničenja

Ograničavanje teme samo na djecu činilo bi moj blog plitkim i dosadnim. Želim da moji čitatelji vide da je majčinstvo samo jedan segment života. Ima dana kada razgovaram s djecom, ali ima i dana kada razmišljam o sebi, o godini koja prolazi, o običajima, o mjestima koja volim, o knjigama koje čitam, o novoj seriji koju sam gledala. Sve to oblikuje tko sam i kako doživljavam roditeljstvo.

Ponekad, kad čitam komentare poput onog, pomislim – ljudi zaboravljaju da majka ne prestaje biti osoba. Da iza tog osmijeha i umornih očiju stoji cijela jedna osoba koja ima svoja mišljenja, svoje interese, svoje frustracije i radosti. Ako bi blog bio samo o djeci, to bi bila samo polovina priče. A ja želim pisati cijelu priču, punu nijansi i emocija.

Teme koje nisu vezane za djecu

Naravno, i dalje želim da većina postova bude korisna za roditelje i mame – savjeti, iskustva, dnevne rutine, izazovi i radosti. Ali postoje teme koje su osobne, koje se tiču mene kao žene, osobe i građanke ovog svijeta. Pišem o prosincu, o običajima, o svojim razmišljanjima o životu, o osjećajima koji se ne mogu svesti samo na roditeljstvo.

Na primjer, postovi o Silvestrovu, o prosincu, o mom povratku sebi nakon porodiljnog dopusta – sve su to teme koje nisu direktno vezane uz djecu, ali su dio mog života. Kroz te postove moji čitatelji mogu bolje razumjeti tko sam i kako balansiram između majčinstva i vlastitog identiteta.

Stav vs. tema

Dakle, moj blog ima stav. Stav da majka može biti cijela osoba, a ne samo pedijatar, kuharica i animaterica za djecu. Stav da je u redu pisati o sebi, o stvarima koje volimo, o vlastitim iskustvima. Stav da roditeljstvo oblikuje život, ali ne definira ga u potpunosti.

Tema bloga jest roditeljstvo i djeca, ali stav bloga jest puno širi. Stav je da život ima više dimenzija i da nije sramota, niti pogrešno, pisati o svim tim dimenzijama. Stav je da ne moram tražiti odobrenje drugih da bih podijelila ono što mislim i osjećam.

Zašto pišem i o drugim temama

Ponekad čujem: “Zašto ne pišeš samo o djeci?” Odgovor je jednostavan: jer želim pisati i o svom životu, o svijetu oko sebe, o običajima, o sebi kao osobi. Nisam samo mama. Imam svoje interese, svoje strasti, svoje trenutke tišine i razmišljanja.

Ako moj blog bude samo o djeci, bit će jednoličan i plitak. Želim da moji čitatelji osjete cijelu priču, a ne samo dijete u sredini. Želim da vide kako je biti mama, ali i kako je biti žena, kako je biti osoba sa svojim mislima, brigama i veseljem.

Dakle, moj blog ima stav. Stav da majčinstvo ne mora ograničavati, da život nije samo rutina i pelene, da postoji prostor za osobne interese, za misli, za emocije. Tema mog bloga jest roditeljstvo i djeca, ali stav mog bloga jest sloboda – sloboda da pišem što želim, da budem iskrena, da dijelim svoj život, svoje osjećaje i svoje misli.

Ako si pročitala komentar i pomislila da bi blog trebao biti samo o djeci – možda ne shvaćaš da su djeca samo dio života, a ne cijeli život. Moj glas, moje riječi i moj blog – to sam ja, sa svim dimenzijama života koje oblikuju osobu i majku u isto vrijeme. I ne bih mijenjala ništa u tome.