Jesam li za ili protiv pobačaja?

 Jesam li za ili protiv pobačaja? Iskreno – nemam jednostavan odgovor

Ovo je jedna od onih tema kod kojih ljudi često očekuju da moraš biti ili „za“ ili „protiv“. Kao da između ne postoji ništa. Kao da nema prostora za razmišljanje, sumnju, životne okolnosti. A meni baš tu nastaje problem, jer nemam konkretno, čisto mišljenje. Nemam crno-bijeli odgovor. Imam stavove. Imam osjećaje. Imam granice. Ali nemam potrebu glumiti da znam što je ispravno za svaku ženu, u svakoj situaciji.

Prije svega – ako ne želiš trudnoću, trebaš se zaštititi

Ovo ću reći otvoreno, pa kome smeta – žao mi je. Ako netko ne želi trudnoću, treba se zaštititi. Na bilo koji način. Kondomi, pilule, spirala, što god već nekome odgovara. Danas stvarno postoji izbor.

Nedavno sam čula komentar za kondome koji me ostavio bez teksta:

„Pa probajte jesti sendvič sa folijom, ne može.“

I to bi trebalo biti opravdanje? Takvi izgovori nisu smiješni. Zbog takvih „ma neće se dogoditi“, „samo jednom“, „nije to to“, događaju se neželjene trudnoće. I onda, kad se dogodi – što onda?

Kad trudnoća krene kao neželjena, sve poslije ide teže

Ako je trudnoća od samog početka neželjena, ne mogu se praviti da to nema posljedice. Frustracija krene odmah. Strah. Ljutnja. Osjećaj da ti je netko uzeo kontrolu nad vlastitim životom. Buduća majka ulazi u trudnoću bez radosti, bez pripreme, često bez podrške. I ne, ljubav se ne pojavi uvijek sama od sebe samo zato što „mora“. To je ružna istina o kojoj se rijetko govori.

A što ako se dijete rodi?

Ljudi često govore: „Neka rodi, pa će se snaći.“ Ali to dijete nije rečenica. To dijete je život.

Možda bi završilo u domu. Možda bi odraslo bez osjećaja da je željeno. Možda bi završilo kod majke koja je agresivna, emocionalno odsutna, slomljena. Ne zato što je loša osoba, nego zato što nikad nije htjela biti majka u tom trenutku. A dijete? Dijete nije krivo. Dijete nije biralo. Dijete samo osjeti. I  pitam se – kako bi se to dijete kasnije osjećalo? Koliko rana nosiš kad cijeli život osjećaš da si došao „slučajno“ i „u krivo vrijeme“?

S druge strane – pobačaj nije mala stvar

I sad dolazimo do druge strane, koja se često gura pod tepih kad se priča o „pravu izbora“.

Pobačaj je težak. Pobačaj je rana. I za mene osobno – pobačaj je grijeh. Ja ga nikada ne bih napravila. Ne zato što sam bolja, nego zato što znam da s tim ne bih mogla živjeti.

Imam dvoje djece. Znam što je trudnoća. Znam što je život koji raste u tebi. I znam da za mene taj čin ne bi bio nešto preko čega bih prešla. Ali to je moje. Moj život. Moja savjest.

Ne želimo sada dijete – i pazimo

Muž i ja želimo još jedno dijete. Ali ne sada. Nije pravi trenutak. I upravo zato pazimo. Svjesno. Odraslo. Bez izgovora. Ne može mi se dogoditi da budem „slučajno trudna“, jer odgovornost shvaćamo ozbiljno. I mislim da bi to trebala biti osnova cijele priče – odgovornost prije nego što se uopće dođe do pitanja pobačaja.

Između osude i razumijevanja

Ono što me najviše muči u ovoj temi je količina osude. S obje strane. Jedni viču „ubojstvo“, drugi viču „pravo izbora“, a negdje između stoje stvarne žene. Umorne. Uplašene. Zbunjene. Same. Ne vjerujem da većina žena ide na pobačaj olako. Ne vjerujem da je to nekome zabavno ili jednostavno. I isto tako, ne vjerujem da svaka žena mora biti majka pod svaku cijenu.

Moj stav, ako ga baš moram nazvati tako

Nisam ni za, ni protiv u smislu slogana.

Za odgovornost – jesam.

Za zaštitu – jesam.

Za manje izgovora, a više svijesti – jesam.

Osobno pobačaj ne bih napravila. Ali isto tako ne želim biti ta koja će prstom pokazivati i govoriti da zna bolje od nekoga tko živi tu situaciju. Jer život nije rasprava na internetu. Život je puno kompliciraniji.

I za kraj – nema lakih odgovora

Ovo nije tekst koji daje rješenje. Ovo je tekst koji priznaje da je tema teška. Da su odluke teške. I da iza svake statistike stoji stvarna osoba. Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo manje vikali, a više slušali. Manje sudili, a više učili o odgovornosti prije nego što se dogodi ono što se više ne može vratiti unazad. Jer kad dođe do toga, svi odgovori su već zakasnili.