Kako sam postala „debela“

 Kako sam postala „debela“ (i zašto mi to više nije samo riječ)

Nikad nisam mislila da ću ovo pisati ovako otvoreno, ali evo me. Debela sam. I ne koristim tu riječ da bih se vrijeđala, nego da bih bila iskrena. To je riječ koja mi se mota po glavi već dugo, čak i kad je ne izgovaram naglas.

Zanimljivo je da se u trudnoći nisam puno debljala. Bila sam ona trudnica kojoj su govorili: „Ma ti se uopće nisi udebljala, samo ti je trbuh velik.“ I stvarno, pazila sam. Jela sam normalno, slušala tijelo, kretala se koliko sam mogla. Mislila sam da će najteži dio biti upravo trudnoća, ali nije.

Kilaža koja nije došla u trudnoći, došla je kasnije

Prava kilaža došla je nakon poroda. Polako. Tiho. Bez velike drame. Došla je s umorom, s nespavanjem, s hranom koja se jede stojeći, s ostatcima s dječjih tanjura, s „samo da nešto ubacim u sebe“. Jela sam jer sam bila iscrpljena. Jela sam jer nisam imala vremena. Jela sam jer mi je to bio jedini mali trenutak ugode u danu koji se vrtio oko svih osim mene. Nisam jela loše zato što sam htjela. Jela sam loše jer nisam imala snage razmišljati o sebi.

Kad tijelo počne kočiti tamo gdje prije nije

Ne osjećam se debelo samo zato što vaga to pokazuje. Osjećam se debelo jer mi je neke stvari puno teže raditi nego prije. Teže mi je sagnuti se. Teže mi je dugo hodati bez da osjetim umor. Teže mi je obući neke stvari koje sam nekad nosila bez razmišljanja. Teže mi je pogledati se u ogledalo bez da automatski povučem majicu ili stanem pod „bolji kut“.

Tijelo mi stalno šalje signale da nosi više nego što je naviklo. I to me frustrira. Jer u glavi se još uvijek osjećam kao ona ista osoba, ali tijelo me demantira.

Ogledalo koje ne laže (i glava koja ne oprašta)

Najgore nije ogledalo. Najgore je glava. Ona koja mi govori da sam sama kriva. Da sam mogla bolje. Da sam mogla stati na vrijeme. Da sam mogla biti jača. Ona koja uspoređuje staru verziju mene s ovom sadašnjom i uvijek presudi u korist one „prije“. I svaki put kad sam pokušala skinuti kile, zapela sam upravo tu – u glavi.

Pokušaji koji su završili prije nego su počeli

Pokušavala sam. Nekoliko puta. Krenula bih s dobrim namjerama, s planovima, s onim poznatim „sad je stvarno vrijeme“. Izdržala bih nekoliko dana, možda tjedan. I onda bi došao život. Neprospavana noć. Bolest djeteta. Kaos u kući. Umor koji te doslovno pritisne u pod. I u tim trenucima nisam bila dovoljno jaka u glavi da nastavim. Nisam odustajala jer sam lijena. Odustajala sam jer sam bila iscrpljena.

Hrana kao utjeha, ne kao problem

S vremenom sam shvatila da moj problem nije hrana. Hrana je bila rješenje. Brzo. Dostupno. Bez razmišljanja. Kad si cijeli dan potrebna svima, a navečer konačno sjedneš, nešto slatko ili toplo postane nagrada. Ne zato što si gladna, nego zato što ti treba nešto što je samo tvoje. I tu nema srama, ali ima posljedica.

Tijelo koje je dalo sve, a ja ga kritiziram

Ovo tijelo je iznijelo trudnoću. Ovo tijelo je rodilo. Ovo tijelo je ustajalo noću bezbroj puta. Nosilo djecu, torbe, brige. I umjesto da mu zahvalim, ja ga gledam s ljutnjom. To me najviše boli. Jer znam da nisam postala ovakva preko noći. Postala sam ovakva dok sam davala sve od sebe drugima.

Nisam još spremna na velike promjene – i to je u redu

Istina je: još nisam mentalno spremna za veliku promjenu. Još nemam onu čvrstinu u glavi koja kaže „sad idem do kraja“. I to ne želim više skrivati. Možda će doći. Možda neće još neko vrijeme. Ali ne želim se više mrziti dok čekam da budem spremna.

Ono što želim naučiti

Ne želim više govoriti o sebi kao o problemu koji treba popraviti. Želim naučiti biti nježnija prema sebi. Želim doći do promjene iz brige, ne iz mržnje. Ne želim skidati kile jer „moram“. Želim to učiniti jer želim lakše disati, lakše se kretati, lakše živjeti.

Ovo nije kraj priče

Ovo nije post o rješenju. Ovo je post o istini. O tome kako sam se udebljala nakon trudnoće. Kako mi je teško. Kako nisam uvijek jaka. I kako sam još uvijek ovdje, sa svim svojim manama, pokušajima i padovima.

Možda jednog dana napišem post o tome kako sam krenula i uspjela. A možda napišem post o malim koracima. Ili o prihvaćanju.Za sada, ovo je dovoljno.

Jer priznati sebi gdje si – prvi je korak. I možda najteži.