Prvi post i moja “bolna točna” zvana more.

Već od malena bila sam zaljubljena u more, valove, večernje šetnje po plaži…

Kao mala, maštala sam da imam svoju kućicu na moru i to je još uvijek neostvareni san.

Nedavno je jedna žena negdje napisala “Da cijele godine služim svima i onda da ne idem na more? Žao mi je djece koja nikada neće vidjeti more zbog roditelja kojima nije stalo da vide dalje od 10 kilometara.”

Pa čekaj.

Ja si ove godine ne mogu priuštiti more. I da budem iskrena, u zadnjih nekoliko godina bili smo na moru samo jednom. Ne zato što nam nije stalo da nam djeca vide more, nego zato što nemamo financijskih mogućnosti.

Stanarina nam pojede pola plaće. Vrtić košta. Režije nas prate kao sjena,a više ne uspijevam napuniti kolica za manje od sto eura, i još se pitam gdje je meso, voće??

Dok drugi biraju između Grčke i Jadrana, mi biramo između lubenice i toalet papira.

Nekad si s 200 kuna mogao na more, jest pizzu, spavat u apartmanu i još ti ostane za sladoled.

A danas ako ne prodaš bubreg ili barem jedan komad bijele tehnike iz kuće teško da možeš preživjet tjedan dana bez da ti srce ne preskoči svaki put kad vidiš račun. I to je današnja realnost.

Štandovi koji svakim djetetu privuku pažnju vjerovatno bi sada, da smo na moru, bili moja noćna mora.

Djeca žele sve, što je i normalno jer sve mami pažnju: šarena lopta, mini vlak, ogromni plišani flamingo, trampolin, pedaline s toboganom… a ja bih stajala i zbrajala

 Ako sad kažem da za flaminga, morat ćemo jest grah ostatak tjedna. Ako kažem ne, gledat će me tim očima kao da sam im ukinula djetinjstvo.

Nekada nije samo stvar želje, već realnosti. Nama naša realnost nalaže da ove godine ne odemo na more i ništa nam ne fali. 

Smatram li se jadnom zbog toga? Ni malo.

Da li moja djeca pate za morem? Ne. 

Ljeto ne mora imati kartu za obalu. Ljeto je i kada pustim djecu da bosa trče po travi, kupaju se u bazenu, prskaju pištoljima..

Nama je ljeto i kada na balkonu raširimo deku i jedemo sladoled.

Istina je da sam se ranije sramila reći da nemam novaca djecu odvesti na more, mislila sam da sam loša ako im to ne mogu priuštiti, ali sada na to gledam potpuno drugačije.

Jadno mi je kada vidim da si žene međusobno sude. Svatko živi u skladu sa svojim mogućnostima i to nimalo ne znači da sam ja ili bilo koja druga žena, loša jer si ne možemo priuštiti ljetovanje.

Ja sam svojoj djeci dala cijelu sebe. I sretnu i tužnu i umornu. Svaki dan sam tu za njih u svakoj mogućoj situaciji. Dajem im svoje vrijeme, svoju ljubav, pažnju,zagrljaje i puuuno pusa. Dajem im sve kako bi se osjećali voljeno, a to je veće od bilo koje plaže.

Jednog dana ćemo imati više,ali djeca tada neće više biti mala. Zato biram sada s njima ma gdje god to bilo.

A vi? Jeste li išli na ljetovanje ili uživate u ljetu kod kuće?😉