Danas vam pišem svoju priču kako sam se osjećala nakon carskog reza, iskreno i bez filtera.

Kada smo saznali za prvu trudnoću bili smo presretni. Radili smo na bebi tri mjeseca, a testovi su svaki mjesec bili negativni. U glavi sam si već bila stvorila da se nikada neću moći ostvariti kao majka. Međutim, svi nalazi su bili dobri i nije bilo razloga vjerovati u negativno.

Četvrti mjesec pokušavanja bio je uspješan. Napokon smo dočekali našu crticu.

Osim kroničnog umora koji sam imala četiri mjeseca, trudnoća je prošla savršeno. Imala sam tu sreću da ni u jednoj trudnoći nisam povraćala.

Kada je došao 37. tjedan trudnoće, išla sam u bolnicu na dogovor oko poroda. Sjećam se da nam je to jutro bilo baš stresno jer prethodnu noć nismo skoro ništa spavali. Elem, došli smo u bolnicu na termin koji je bio dogovoren rano ujutro, a mi smo čekali dobrih 4 sata.Tada još nismo imali auto pa smo se vozili vlakom do grada u kojem ću roditi (oko 40 kilometara).

Na terminu se ništa posebno nije događalo. Napravili su mi ctg i s obzirom da nisam imala nikakve želje za porod osim epiduralne anestezije, doktorica mi je rekla da dođem odmah kada mi pukne vodenjak.

Došli smo doma oko 8 sati navečer i naručili za jesti. Ja sam ležala na krevetu i zakašljala se. Imala sam osjećaj da mi je nešto iscurilo. Ustanem i hodam kad ono ništa. Vratila sam se u krevet i kako sam se opet dignula ispod mene je u sekundi bila lokva vode.

Jebote, pukao mi je vodenjak.

Reakcija muža nakon šta sam mu rekla bila je "Daj nemoj me zajebavat, tek sam sad sjeo da nešto pojedem" 😂

Nakon pola sata krećemo u bolnicu. Bolovi na minimumu. Ja u sebi mislim "Što sve žene pizde da nenormalno boli, ovo nije ništa" Za koji sat sam i ja počela isto tako pizdit kad su bolovi postali jači.

Dobila sam epiduralnu koja je djelovala ravno 5 minuta.

 Trudovi su bili na svake dvije minute, ja sam bila otvorena 6 cm, a beba se nije spuštala. Kako sam došla do tih 6 cm, niti sam se ja dalje otvarala niti se beba spuštala.

Govore mi da moram hitno na carski rez, a ja se molim samo da bolovi što prije prestanu. Odvedu me u salu i pokušavaju mi dati lokalnu anesteziju koja nekim čudom nije djelovala, pa su me uspavali skroz.

Budim se iz anestezije. Govore mi da je beba dobro i da me uskoro voze na odjel, a meni je u glavi samo KAKVA SAM JA TO ŽENA.

Misli li moj muž da sam nesposobna? Zašto nisam mogla roditi prirodno? Jesam li ja jadna ako nisam uspjela roditi prirodno kao ostale žene?

Bila sam najsretnija kada sam vidjela svoju bebu, ponosna na sebe što sam na svijet donijela jedan novi život, ali ne i načinom na koji sam to napravila. Kada god bih pogledala bebu pomislila bih "kakve si ti sreće u životu da imaš tako slabu mamu."

Mjesecima nakon poroda nisam se mogla pomiriti s činjenicom da nisam sposobna roditi dijete prirodno. Znala sam da i nije bilo toliko do mene, da mi nitko ništa ne zamjera i da je najvažnije da smo oboje dobro, no unatoč tome, loše sam se osjećala. 

Druga trudnoća bila je nešto teža. Bebinu glavu i trbuh su procijenili većom nego što bi trebala biti, a imala sam i trudnički dijabetes. U razgovoru sa doktorom, najpametnije je bilo da se opet napravi carski rez na što sam i pristala jer sam shvatila da je neophodno.

Tada sam znala da nikada neću imati mogućnost roditi dijete prirodnim putem i jako sam žalila zbog toga.

Nisam rodila "kako treba".Nisam tiskala. Nisam "izdržala". Nisam bila "hrabra". Nisam bila "žena lavica". Samo sam ležala dok su me rezali.

 Prvih dana sam bila euforična jer je moja beba bila živa i zdrava, ali ispod površine grizla me krivnja. Srce me zaboljelo svaki put kada mi je netko rekao "pa dobro, carski je lakši." Nisam željela priznati da me te riječi diraju. Gutala sam knedle i smješkala se, a iznutra sam se raspadala.  Osjećala sam da sam zakazala kao žena. Kao da sam nekako zaobišla najvažniji dio.

Mjesecima nakon poroda izbjegavala sam tu temu. 

Kako je vrijeme prolazilo pomirila sam se s činjenicom da je tako. Gledala sam kako moja djeca rastu, kako mi se smiju, koliko su sretni kad me vide.

Odlučila sam da je dosta uspoređivanja sa drugim ženama. Dosta je tog glasa u glavi koji mi govori da sam manje vrijedna. 

Rana na mom trbuhu je rez kroz koji je moje dijete došlo na svijet. To je moj dokaz ljubavi. 

Vremenom sam shvatila da nisam "manje mama" ako nisam tiskala. Nisam manje hrabra jer sam bila pod anestezijom niti sam slabija jer porod nije natjecanje u snazi i hrabrosti. 

Vjerujem ili bolje rečeno, uvjerena sam da nisam jedina koja se tako osjećala. 

Ovim tekstom vam želim reći da nekada nije sve onako kako zamislimo, ali svaki porod čiji je ishod živa majka i živo dijete je USPJEŠAN porod,bez obzira da li ste tiskale ili ste samo ležale.

Danas ne osjećam više tu krivnju, ali mi je još uvijek žao što nikada neću moći iskusiti prirodan porod, čuti svoju bebu kako plače.

Kako god da bilo, ja sam rodila. I preživjela. I volim, rastem i učim. Nosim ožiljak koji mi nitko ne može oduzeti. Na kraju krajeva, svi smo tu, zdravi i sretni, a to je najveće blago.