Upravo sam ostavila dijete u vrtiću i sjela da napišem ovaj post. Uspješno smo prošli privikavanje i sada sa veseljem idemo u vrtić. Oboje 😂

Jedna situacija me danas ostavila bez teksta.
Tata je doveo dijete u vrtić i otišao. Nakon nekoliko trenutaka dijete je panično počelo kopati po ruksaku, a kada je vidio da nema ono što traži, počeo je vrištati. Dvije tete su odmah došle do njega, a on im je rekao da nije završio igricu koju je započeo. Kad su ga uspjele smiriti, tražio ih je da mu daju mobitel da može igrati igrice. Dijete od 4-5 godina. Ja sam, najblaže rečeno, ostala u šoku.

Sve češće viđam djecu koja su i u parku na telefonima i uhvati me tuga. Ne zato što su loši ili ne znaju drugačije, već zato što ja znam kako je bilo nekada kada nismo imali ekrane.
Nismo znali za YouTube, TikTok i Instagram. Znali smo za igru, ulicu i dvorište.
Jedva smo čekali da dođemo iz škole, bacimo torbu u kut sobe i izađemo van. Igrali smo skrivača do mraka, sve dok netko od roditelja nije došao po nas. Na cesti smo nacrtali školicu ili igrali gumi gumi. Pravili smo kuće od kartona, "baze" od grana i starih deka. Svaki dan je bio nova avantura.

Nismo imali skupe igračke, ali smo znali od štapa napraviti mač, od blata kuhinju… Ulice su uvijek bile pune djece. Pili smo vodu iz šlaufa i jeli sendviče na klupi. Znali smo tko ima najviše sličica i najbolji bicikl. Kada je padala kiša, trčali smo bosi po lokvama. Nismo slikali svaki trenutak mi smo ga živjeli.

A danas… apsolutno sve je drugačije. Djeca više ne kucaju jedno drugom na vrata nego šalju poruke. Ulice su prazne jer djeca leže na krevetu s mobitelom u ruci. Sve se događa prebrzo. Roditelji su zatrpani obavezama pa ajde  "dat ću mu telefon na 5 minuta", samo da je mir… da malo odmorim mozak. Tih pet minuta se pretvori u sate i sate skrolanja kojekakvog sadržaja, a nakon što se to ponavlja iz dana u dan, djeca postaju opsjednuta telefonom.

U minuti pogledaju po nekoliko videa, a ako im nije zanimljivo u prve tri sekunde, skrolaju dalje. Sve se događa odmah. Crtić odmah. Odgovor odmah. Igrica odmah. Navikli su da se sve otvara u sekundi. Klik –i gotovo. A onda, kad se nešto u životu treba čekati… kad nešto ne ide brzo… nastaje panika. Jer nisu naučeni čekati.

Ne kažem da je tehnologija nužno zlo, jer danas djeca jako puno toga mogu naučiti iz crtića (brojeve, boje, jezik), ali treba znati kada stati. Kod nas za ekrane oduvijek postoji granica. Nisu gledali ništa prije navršene tri godine. Nakon tri godine, TV se palio na sat vremena dnevno, a telefon su dobili samo u slučaju da moram nešto brzinski napraviti. Najviśe pola sata i  isključivo crtić koji sam im ja našla.

Ne idealiziram ni sebe ni druge. I ja nekad pogriješim. I ja dam telefon kad mi je svega preko glave, ali trudim se da većinu vremena provedemo zajedno u stvarnom svijetu. Smišljamo priče, bojamo, idemo u parkiće, kuhamo zajedno. I zaista vidim da uživaju. Jer na kraju dana, ono što djeci ostane nisu epizode koje su gledali, nego trenuci koje su živjeli. Djetinjstvo se ne mjeri vremenom provedenim pred ekranom, nego vremenom provedenim zajedno. I zato biram zajedničke aktivnosti, zabavu i osmijeh moje djece  jer svijet je jako lijep iza ekrana.