Skidanje pelena - naša avantura

E, kad se sjetim faze skidanja pelena, odmah mi krene kombinacija smijeha i malog grča u želucu. To ti je ono razdoblje kad misliš da si sve pročitala, sve metode proučila, sve trikove spremila u ladicu, a onda te tvoje dijete pogleda i kaže: “Ma, baš me briga za tvoje savjete, ja ću po svome.” Sa sinom smo krenuli kad je imao tri godine. Iskreno, mislila sam da je već “kasno” jer sam s puno strana slušala: “Joj, moj je skinuo pelene s dvije, i to sam!” A ja ono okej, svaka čast, ali moj evo i dalje uživa u pelenama. I tako, naoružana strpljenjem i pričama, probali smo. Ispričala sam mu čak i priču o dinosauru koji ide na WC jer dinosauri su mu tada bili najveća ljubav. Ali džabe. Dino na WC-u? Nula bodova. Rezultat? Stalno piškenje u gaće. Ali ne malo, nego stalno. Kao da pelena više nije ni postojala, samo što sam ja prala tone i tone veša. A za kakanje.. tu je bio pravi majstor samokontrole. Nikada nije htio u tutu. Uvijek bi trpio. I to ne malo, nego baš do zadnjeg atoma snage.

Nakon nekih pola godine, kad sam već mislila da ćemo u školu s pelenom, odlučila sam probati ponovno. I ovaj put je išlo malo bolje. Dodouše, bilo je i onih scena: sjedi pola sata na tuti, ništa. Digne se, ode tri koraka – hop, piškenje! Kao da mu je tutu bilo mjesto za meditaciju, a ne za obavljanje posla, ali nisam odustajala. Naučila sam da je kod skidanja pelena ustrajnost pola posla. U toj fazi je još uvijek imao noćnu pelenu za svaki slučaj. Kako su dani prolazili, sve je manje koristio. I onda, jednog dana, shvatila sam da je ta noćna pelena zapravo uvijek suha. Trebalo nam je možda dva tjedna i pelene su postale prošlost. On je skinuo pelenu taman koji mjesec prije svog četvrtog rođendana. A onda je na red došla kćer. Oni su razlika 16 mjeseci, i naravno da je ona sve radila brže jer je imala od koga učiti. I nije dugo prošlo otkad je brat savladao stvar s WC-om, a ona je već pokazala da i ona želi. Sama bi skinula pelenu, sjela na tutu i obavila kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Za piškenje je to išlo jako glatko. Ali za kakanje… tu smo opet imali reprizu. Kad sam konačno odlučila potpuno skinuti pelenu, često se znalo dogoditi da se pokakala u gaće. I to s onim tajmingom: kaže da mora, krenemo prema WC-u i taman kad stignemo ona je već gotova. Kao da joj je tijelo radilo po svom satu, a mi smo uvijek kasnili minutu-dvije.

No, ono što mi je bilo najvažnije je to da nikad nisam vikala niti kažnjavala jer stvarno vjerujem da je skidanje pelena isključivo stvar djetetove spremnosti. Možeš ti gurati, pričati priče, obećavati nagrade… ali ako dijete nije spremno ništa od toga. U tim počecima mi je znalo izgledati kao da će to trajati sto godina. Znaš ono, kad svaki dan pereš gaće, podižeš dijete po stoti put s tute i misliš si: “O Bože, dal' će ovo ikad proći?” Ali prođe. Kod oboje je, unatoč svim mukama, u roku od nekoliko mjeseci sve leglo na svoje mjesto. Kćer je skinula pelene prije navršene treće godine, a sin nešto prije četvrtog rođendana. Kad su konačno savladali došla je nova etapa zvana park. E, to je bio show. Piškiti vani? Ma nema šanse. Mogla sam moliti, nagovarati, pokazivati grmiće i drveće, a oni bi me gledali kao da sam poludjela. I tako, umjesto da lijepo uživamo u parku, uvijek bi došao trenutak kad se netko ukoči i krene: “Mama, moram piškiti.” A WC-a nigdje. Doslovno sam se znala osjećati kao specijalac u akciji, hvataj dijete, traži rješenje, a oni naravno: “Ne ovdje” S vremenom su se i to naučili, ali te početne epizode su mi ostale urezane u pamćenje.

Sada, kad on ima pet, a ona tri i pol godine, sve je puno jednostavnije. Čim se probude, sami idu na WC. Tijekom dana samo kažu: “Idem piškiti” ili “Idem kakati”, sami se skinu i obuku. Meni ostaje samo da budem ponosna i sretna. Prije manje od godinu dana smo se i preselili, i od tada uopće nemamo tutu u stanu. Idu samo na normalan WC. I meni je to spas. Nema više premještanja tute, pranja i ribanja. Samo normalna rutina. Skidanje pelena je priča sama za sebe. Nekad misliš da ćeš poludjeti, ali kad pogledaš unatrag, shvatiš da sve prođe puno brže nego što ti se činilo u trenutku. Najvažnije je dati djeci vrijeme. Oni će sami osjetiti kad su spremni. Mi možemo biti podrška, ali ne i komandanti. A kazne, vikanje ili sramoćenje nemaju smisla. Djeca mogu od toga samo dobiti traumu, a pelena se neće skinuti brže. I zato, ako si sada u toj fazi i misliš da nema kraja, vjeruj mi, doći će dan kad ćeš i ti reći: “Ajme, sjećam se kad je ovo bilo najveća muka, a sad trče sami na WC.” I onda ćeš se, kao i ja sad, smijati i biti zahvalna što je ta avantura iza vas.