Odgađala sam život čekajući da mi bude lakše

Anksioznost je nešto što sam nosila sa sobom već godinama. Ne dolazi samo u obliku povremenih briga ili stresa, nego kao stalni pratilac koji ti šapće da ništa nije dovoljno dobro, da nešto stalno mora biti bolje, da nisi dovoljno spremna za život. Dugo sam čekala da mi bude “lakše” prije nego što se upustim u određene stvari. Čekala sam da prestane ta nesigurnost, da nestanu napadi panike, da nestanu oni dani kad se probudiš i osjećaš težinu u grudima bez jasnog razloga.

Taj čekajući osjećaj paralizira. Odgađala sam odluke, projekte, pa čak i male stvari u životu jer sam mislila da, dok ne budem “spremna”, ništa ne vrijedi raditi. Čekala sam bolje dane, ali često su oni bolje dani dolazili samo na tren, a zatim bi se sve vratilo na staro. I to je bilo iscrpljujuće.

Sjećam se vremena kad sam mislila da, ako preuzmem previše obaveza, anksioznost će se pogoršati. Zato sam često govorila “ne” i povlačila se iz prilika. Čekala sam idealan trenutak, trenutak kad ću biti dovoljno mirna, dovoljno sigurna, dovoljno snažna. Ali taj trenutak nikad nije došao. I shvatila sam da čekanje samo produbljuje osjećaj tjeskobe. Život prolazi, a ti stojiš na mjestu, dok drugi ljudi idu dalje.

Ponekad se anksioznost osjeća kao da ti tijelo nije tvoje. Svaki zadatak, svaki izlazak iz kuće, svaki mali korak prema nečemu novom postaje teži. Mozak stalno računa moguće pogreške, katastrofe koje se možda dogode. Iako sam svjesna da su mnoge te misli nerealne, u tom trenutku one djeluju stvarno. I ja se u tom trenutku ponašam kao da su stvarne. Taj osjećaj je iscrpljujući i fizički i mentalno. Napetost u tijelu, ubrzan rad srca, vrtoglavica, osjećaj nedostatka zraka — sve to ponekad zna doći odjednom.

Najgore je što ljudi često ne razumiju. Kažu “opusti se” ili “nemaš razloga za brigu”. Oni ne vide da anksioznost nije nešto što jednostavno možeš ugasiti. A ti, dok se trudiš objasniti, već osjećaš kako te panika polako preplavljuje. Nekada sam se zbog toga osjećala sama, jer mi je bilo teško dijeliti osjećaje i strahove, bojala sam se da ću biti shvaćena kao slabica ili “pretjerano osjetljiva”.

Kako sam se nosila s tim? Prvo, morala sam naučiti prihvatiti da anksioznost postoji i da će biti prisutna u različitim oblicima. Ne znači da nisam sposobna ili da nisam dovoljno jaka. Zatim sam počela tražiti male načine da preuzmem kontrolu. Disanje je postalo moje prvo oružje. Kad osjetim kako panika dolazi, zaustavim se i fokusiram se na dah. Polako udišem, polako izdišem. Ponekad to traje pet minuta, ponekad pola sata. Ali svaki put to pomaže da tijelo prestane osjećati kao da je pod napadom.

Također, pomagala mi je aktivnost. Čak i mala šetnja ili kućni zadatak koji zahtijeva fokus može premjestiti pažnju s misli koje me tjeraju u začarani krug. Često se dogodilo da bih samo počela pospremati, peći kolače ili raditi nešto kreativno, i misli su se smirile, makar privremeno. To je moj način da preuzmem kontrolu nad trenutkom, umjesto da dopustim anksioznosti da diktira moj dan.

Pisanje je još jedan spas. Dok pišem, sve te misli koje se gomilaju u glavi izlaze van. Svaka misao postaje nešto što mogu vidjeti, pročitati i analizirati. Zapisivanje mi daje osjećaj reda u kaosu. Osim toga, dijeljenje svojih iskustava, iako ponekad intimno i teško, pomaže mi da shvatim da nisam sama. Mnogi ljudi osjećaju slično, ali ne pričaju o tome. Pisanje mi omogućava da to prepoznam i prihvatim.

Najvažnije, naučila sam da čekanje da mi bude lakše zapravo nikad neće donijeti rezultate. Moraš živjeti i kroz anksioznost, i kroz strah, i kroz neizvjesnost. Naučila sam donositi male odluke, korak po korak. Nekad je to samo odlazak do trgovine samostalno, nekad pokretanje projekta, nekad razgovor s prijateljem. Svaka mala pobjeda daje osjećaj snage i samopouzdanja.

Znam da će biti dana kada će anksioznost ponovno biti teža, ali sada imam alate da se nosim s njom. Ne skrivam je, ne čekam da nestane, nego živim s njom i učim kako da me ne zaustavi. Znam da život neće čekati, i da čekanje da “bude lakše” znači gubiti vrijeme koje imam sada. I zato sam odlučila: počinjem živjeti sada, korak po korak, s anksioznošću, ali ne zbog nje.