Riječi koje su smiješne jer ih moja djeca izgovaraju na svoj način
Postoje riječi koje nikad ne bih htjela ispraviti. Ne zato što ne znam kako se pravilno govore, nego zato što su mi ovako, krivo izgovorene, tisuću puta draže. To su riječi koje su postale dio našeg doma, našeg jezika i naših malih obiteljskih uspomena.
Djeca imaju neku svoju verziju jezika. Jezik u kojem nema pravila, ali ima puno osjećaja. I svaki put kad ih čujem, moram se okrenuti da se ne nasmijem previše, jer njima je to potpuno ozbiljno.
Fifider koji čuva sve važno
Frižider kod nas već dugo nije frižider. On je fifider. I ne, ne možeš reći „frižider“, jer će te pogledati kao da si s drugog planeta.
„Mama, stavi u fifider.“ „Mama, otvori fifider.“ „Mama, u fifideru ima nešto moje.“
I stvarno ima. Sve važno je u fifideru. Jogurti, sladoledi, ali i one stvari koje su djeci strašno bitne, a nama malo manje. Nekad se tamo nađe i igračka, jer zašto ne. Ako je hladno i ima vrata, onda je to fifider i točka. Svaki put kad netko sa strane čuje tu riječ, nasmije se. A meni bude drago jer znam da ćemo se jednog dana smijati tome kad fifider postane samo običan frižider.
Lakitot koji se topi brže nego što ga pojedeš
Sladoled? Ne. To je lakitot. I ne možeš reći „sladoled“, jer ne žele. Lakitot ima poseban zvuk, poseban okus i poseban značaj. Lakitot se jede ljeti, ali i zimi, jer pravila kod djece ne vrijede.
„Mama, mogu lakitot?“ „Mama, lakitot se topi.“ „Mama, ispao mi je lakitot.“
I svaki put kad to izgovore, meni se u glavi pojavi slika njih dvoje, s ljepljivim rukama, bradom punom sladoleda i očima koje sjaje kao da su dobili najveće blago na svijetu. Lakitot nije samo riječ. To je stanje duha.
Silivou – nešto slatko, čokoladno i jako važno
Čokoladne pahuljice kod nas se zovu silivou. Ne pitaj me kako su došli do toga, jer ne znam. Samo se jednog dana pojavilo.
„Mama, može silivou?“ „Mama, silivou je nestalo.“ „Mama, to je moj silivou.“
I sad, ako kažeš „pahuljice“, nije to to. Silivou ima posebnu težinu. To je nešto što se dijeli, ali i čuva. Ne jede se brzinski. To se jede s planom. Ponekad ih gledam dok jedu taj silivou, polako, s punom pažnjom, i mislim si kako bi i mi odrasli mogli malo učiti od njih. Manje brzine, više uživanja.
„Mama, ee“ – univerzalna riječ za sve
I onda imamo ono najjače. Riječ koja nije riječ. Rečenicu koja nije rečenica.
„Mama, ee.“
To može značiti sve.
Mama, otvori. Mama, zatvori. Mama, pomozi. Mama, vidi. Mama, dođi. Mama, ne ide. I ti točno znaš što znači. Ne treba objašnjenje. Dovoljan je ton, pogled ili pokret ruke. To „ee“ je postalo službeni poziv u pomoć. I koliko god ponekad pomislim da bih voljela čuti cijelu rečenicu, znam da ću jednog dana čeznuti za tim „mama, ee“.
Riječi koje ne želim ispravljati
Znam da će doći vrijeme kad će sve te riječi nestati. Kad će fifider postati frižider, lakitot sladoled, silivou čokolada, a „mama, ee“ zamijenit će cijele rečenice.
I zato ih ne ispravljam. Ne žurim. Pustim ih. Jer to nisu greške. To su faze. Slatke, prolazne i neponovljive. To su riječi koje pripadaju samo njima i ovom vremenu. I dok traju, želim ih zapamtiti.
Zašto ih zapisujem
Zato što znam sebe. Zaboravit ću. Doći će dani puni obaveza, brige, brzine. A onda ću negdje pronaći ovaj tekst i sjetiti se kako su govorili. Sjetit ću se tog smijeha, tih glasova, tih malih trenutaka koji su činili našu svakodnevicu. I možda ću tada reći: „Sjećaš se kad si govorio fifider?“ A oni će se smijati i reći da nemaju pojma o čemu pričam, ali ja ću znati. I bit će mi to dovoljno.
0 Primjedbe