Dan žena - Kako je sve počelo?

 Dan žena – kako je sve počelo i kako se nekada slavio

Dan žena danas često prođe tiho. Cvijet na brzinu, poruka u grupu, možda popust u drogeriji i to je to. A zapravo, iza 8. ožujka stoji puno više od karanfila i lijepih riječi. Stoje borbe, šutnja, žene koje nisu imale glas i žene koje su ga morale izboriti. I dobro je toga se sjetiti. Ne da bismo dramatizirali, nego da bismo razumjeli zašto taj dan uopće postoji.

Kako je nastao Dan žena

Sve je krenulo puno dalje od naših prostora, početkom 20. stoljeća. Žene su tada radile u tvornicama, često po 12 sati dnevno, za mizernu plaću, bez ikakvih prava. Nisu imale pravo glasa, nisu mogle odlučivati o vlastitom životu, a kamoli o radnim uvjetima.

Jedan od ključnih trenutaka bio je prosvjed radnica u New Yorku 1908. godine. Tražile su kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Nisu tražile luksuz. Tražile su osnovno dostojanstvo.

Godinama kasnije, 1910., na jednoj međunarodnoj konferenciji žena odlučeno je da se uvede poseban dan posvećen ženama i njihovim pravima. Datum se razlikovao od zemlje do zemlje, dok se naposljetku 8. ožujka nije ustalio kao Međunarodni dan žena. Nije nastao kao „dan pažnje“, nego kao dan borbe. I to je važno reći naglas.

Kako se Dan žena slavio nekada

Kod nas se Dan žena dugo slavio drugačije nego danas. U vrijeme naših baka i majki, taj dan je imao puno veću težinu. Nije bio savršen, ali je bio primijećen.

U školama su djeca recitirala pjesme majkama. U poduzećima su se ženama dijelili cvjetovi, najčešće karanfili. Nije to bilo zato što su svi bili posebno osviješteni, nego zato što je društvo barem tog jednog dana priznavalo da žene nose ogroman teret.

Moje baka bi znala reći da im nije bilo važno kakav je cvijet, nego osjećaj da ih se vidi. Da se netko sjeti koliko rade – i doma i vani. Nisu tada žene imale sve što danas imamo. Daleko od toga. Ali taj dan je bio mali podsjetnik da njihov trud nije nevidljiv.

Narodni običaji vezani uz žene

Ako se vratimo još dalje, u narodnim običajima žene su imale posebnu, iako često tihu ulogu. Nije se govorilo o „ženskim pravima“, ali se znalo tko drži kuću. I obitelj. I tradiciju.

Žena je bila čuvarica ognjišta. Ona je prenosila običaje, recepte, molitve, pjesme. Znala je kada se sije, kada se šuti, kada se slavi. I iako često nije imala pravo odlučivati javno, u svakodnevnom životu njezina riječ je bila važna.

Postojali su i dani u godini kada su žene imale „svoj red“. Primjerice, u nekim krajevima se znalo da taj dan žena ne radi teške poslove. Druge bi je zamijenile, ili bi se poslovi jednostavno odgodili. To možda zvuči malo, ali u svijetu gdje se stalno radilo, bio je to znak poštovanja.

Majke, bake i tiha snaga

Kad razmišljam o Danu žena, ja uvijek prvo pomislim na bake. Na žene koje nisu imale izbora, ali su imale snagu. Na one koje nisu pitale je li nešto pravedno, nego su jednostavno nosile. Rodile su djecu, radile u polju, kući, štali, tvornici. Brinule o svima, a rijetko tko je brinuo o njima. I nisu se žalile jer nisu imale luksuz žaljenja. Dan žena je i njihov dan. Dan za sve one koje nikada nisu dobile cvijet, ali su zaslužile cijeli vrt.

Što Dan žena znači danas

Danas imamo više prava. Imamo glas. Imamo mogućnost biranja, ali to ne znači da je sve riješeno. Samo znači da su se borbe promijenile. Danas se žene bore da budu shvaćene ozbiljno, da ne moraju birati između majčinstva i sebe, da ne budu „previše“ kad su glasne i „premalo“ kad su tihe. Dan žena danas ne mora biti bučan. Ne mora biti politički. Može biti osoban. Može biti dan kada ćeš sebi priznati koliko daješ. Koliko nosiš. Koliko si jaka i kad misliš da nisi.

Zašto je važno pričati o tome

Ne zato da bismo stalno gledali unatrag, nego da bismo znali gdje stojimo. Da bismo znale da ono što danas imamo nije došlo samo od sebe. I da poštovanje prema ženama ne bi smjelo trajati samo jedan dan u godini. Dan žena nije protiv muškaraca. Nije podjela. On je podsjetnik na žene koje su bile prije nas i na one koje dolaze poslije nas.

I možda je baš to najljepši običaj koji možemo zadržati – da se sjetimo. Da ne zaboravimo. I da budemo nježnije jedne prema drugima. Jer to nam je, iskreno, uvijek trebalo više od karanfila.