Zašto mislim da djeca trebaju biti samostalna

Svi pričaju o roditeljstvu i kako je “najvažnije brinuti o djeci”. I slažem se, naravno, ali nešto sam shvatila kroz svoje iskustvo: djeca koja ne uče biti samostalna na vrijeme, kasnije plaćaju cijenu. I ne, ne mislim da treba biti hladan roditelj koji se ne bavi djetetom. Mislim da djeca trebaju učiti da rade male stvari sama, da donose odluke, da preuzimaju odgovornost za svoj dio života i da ponekad pogriješe.

Kao mama, često padnem u zamku: “Ajde, ja ću to napraviti, brže je.” Jer da, brže je. Brže je spremiti doručak, odabrati odjeću, spremiti torbu za vrtić. Brže je, ali ne nužno bolje. Jer ako sve radim ja, moj sin i kćer ne uče kako se oblačiti sam, kako čistiti svoj nered ili kako riješiti male probleme. I onda jednog dana shvatiš da dijete nema pojma ni kako se sam obući za školu, ni kako pospremiti sobu bez tebe koja vičeš sa strane.

Mala samostalnost počinje od kuće

Ne treba to zvučati dramatično. Mala samostalnost može biti jednostavna. Primjerice, dozvoliti djetetu da odabere što će obući. Nekad će kombinacija boja biti katastrofa, ali to je u redu. Ne mora sve biti savršeno da bi dijete učilo donositi odluke. To je prvi korak ka samostalnosti: osjećaj da može birati i da netko poštuje njegov izbor, čak i kada odabere majicu s dinosaurima i ružičaste čarape.

Ili jednostavan zadatak pospremanje igračaka. Dječja soba može biti kaos, i bit će kaos, ali važno je da dijete nauči barem dijelove pospremiti samo. Na početku ćeš više vremena provesti nadgledajući nego da dijete zapravo radi, ali postupno dijete shvati da može obaviti zadatak bez mamine ili tatine intervencije.

Čak i sitnice poput samostalnog pranja ruku, jedenja, obuvanja cipela ili pomaganja pri postavljanju stola su mali koraci prema velikoj samostalnosti. I koliko god ponekad bilo sporije ili frustrirajuće, dugoročno se isplati.

Djeca trebaju praviti greške

Jedan od najvažnijih dijelova samostalnosti je dopustiti djeci da pogriješe. Mislim stvarno  dopustiti im. Da prospe sok, da obuje čarapu pogrešno, da nešto zaboravi ili da napravi mali kaos dok pokušava složiti slagalicu. Ako stalno interveniramo i popravljamo, djeca nauče samo jedno: da netko uvijek rješava njihove probleme, a to nije život.

Moj sin često pokušava sam riješiti zadatke, a ja ponekad želim uskočiti i popraviti sve jer je brže i lakše, ali onda ga pogledam i vidim tu odlučnost u očima, on želi pokušati, iako zna da može pogriješiti. I ja sam naučila da greška nije kraj svijeta, nego prilika za učenje.

Samostalnost i odgovornost idu zajedno

Kad djeca uče biti samostalna, uče i odgovornosti. Ako sama pospreme igračke, nauče da soba ostaje uredna jer su oni ti koji su radili posao. Ako sama obuku jaknu i cipele, nauče da su spremni za izlazak i da moraju paziti na svoje stvari. Ako sama pomažu pri kuhinji, shvate da doprinos njihovoj obitelji vrijedi.

Sve to gradi osjećaj vrijednosti i samopouzdanja. Djeca koja uče samostalnost i odgovornost nisu samo bolja u praktičnim stvarima, ona razvijaju osjećaj da mogu i da vrijede. I taj osjećaj vrijedi puno više od bilo kakvih luksuznih igračaka ili trajnih pohvala.

 Kako ja primjenjujem samostalnost u svom domu

Kod nas, samostalnost je postala dio rutine. Moj sin i kćer od ranog jutra imaju male zadatke: spremanje kreveta, odabir odjeće, pospremanje igračaka, pomaganje pri doručku. Ne sve odjednom, nego postupno. Svaki tjedan dodamo novi zadatak, i svaki tjedan se vidi mali napredak.

I da, zna biti kaosa. Znam da će možda sok završiti na podu, da će čarapa biti obrnutog smjera, da će se neki zadatak morati ponoviti, ali to je dio procesa. Umjesto da radim sve za njih, radim s njima. Pomažem, objašnjavam, pokazujem, ali ne rješavam sve sama.

 Samostalnost i strpljenje roditelja

Najteži dio samostalnosti je strpljenje roditelja. U početku će sve trajati duže, biti sporije i ponekad frustrirajuće, ali kad jednom shvatiš da je dugoročni cilj razviti sposobno i samopouzdano dijete, shvatiš da je to vrijedno. Manje hitno, ali puno značajnije.

Za mene je ovo lekcija strpljenja, ali i lekcija ljubavi. Ljubavi koja ne znači samo “radim za dijete”, nego “učim ga kako da može samostalno”. I koliko god se ponekad činilo lakše preuzeti kontrolu, dugoročno to ne pomaže nikome, ni meni, ni njima.

Djeca trebaju učiti biti samostalna. Mala odgovornost, mali zadaci, pravo da pogriješe i da sami donose odluke grade samopouzdanje, odgovornost i osjećaj vrijednosti. Kao mama, shvatila sam da je lakše raditi sve sama, ali to ne pomaže mom sinu i kćeri. Samostalnost nije nešto što se događa preko noći, ona se uči, svaki dan po malo, i svaki mali korak vrijedi više nego bilo kakav trenutni mir ili brzina.

U konačnici, biti roditelj nije samo brinuti o djeci, nego ih učiti kako da se brinu sami o sebi. I koliko god plače, spotakne se ili pogriješi, kada vidi da može sam napraviti nešto što prije nije mogao  to je pobjeda za njega, ali i za mene.