Moj sin je počeo pokazivati svoj karakter od malih nogu.Sa godinu i pol vrištao je ako nešto nije bilo onako kako je on htio. Uvijek smo sve radili zajedno i trudila sam se uključiti ga u što više aktivnosti kako se takve situacije ne bi događale.Puno smo razgovarali i nismo imali većih problema. Mislila sam da sam izbjegla ono klasično bacanje po podu, lupanje nogama i rukama. Istina je da nisam, samo je došlo kasnije. Sada ima 4 godine i ponekad se baci na pod zbog najbanalnijih razloga. U kutiji nema 10 jaja nego 5, odmah drama. Ili kada ujutro shvati da nije u svom krevetu, nego je tijekom noći došao k meni. Ili kad shvati da je od 5 bombona pojeo već 3, a ostala su samo 2. Okej, budem smirena. Objasnim, spustim se na njegovu razinu po onim najnovijim smjernicama i zagrlim ga.Ali imam osjećaj da je svaki put sve gore kada to napravim. Pa sam prestala. Sada ga jednostavno ignoriram. Pustim ga da izrazi kako se osjeća i predložim da idemo nešto igrati. Kada se potpuno smiri, obj...