Jučer mi je u parku jedna djevojčica rekla da ustanem sa klupe jer se ona želi tu igrati sa Labubu. S čim?? 

Jebote, ja sam jučer tek prvi put vidjela tu lutku. Znala sam da postoji neka jeziva lutka i viđala sam ju svugdje online, ali nisam znala kako se zove niti sam je ranije vidjela uživo. 

Ne znam kako do sada nisam primjetila, ali tu jezivu lutkicu svi nose kao privjesak na ruksaku. 

Sinoć guglam, lutka je užas. Ja ju osobno nikada ne bih kupila svojoj djeci. Inače, kad sam malo dublje guglala o tim Labubu lutkicama, naišla sam na  čudne komentare i recenzije. Neki ljudi ih zovu jezivim plišancima ili  lutkama iz noćnih mora. Ima i onih koji tvrde da ih te lutkice znaju stvarno čudno gledati ili da im ponekad izgledaju kao da ih prate očima. Nisam sigurna koliko je tu istine, ali kad sam pročitala te komentare, samo sam se još više uvjerila da ih ne želim u svojoj kući. Kao da su ispale iz nekog horor filma za djecu, a ne iz omiljene igračke. Kad ju gledaš, imaš osjećaj kao da će te pojest u nekom trenutku. Neka hvala, preživjet ćemo mi bez te lutkice. 

Tek sam zapravo jučer shvatila šta mi je sin svakodnevno govorio kada je dolazio iz vrtića "Hoću Lubu". Pojma nisam imala šta je. Viče on "Mamaaa pa ono šta okreće glavu" Prvo mi je na pamet pao onaj pas šta bude većinom u autu i mrda glavom. 

Ali da želi ovu jezivu lutkicu? Nema šanse. Ima ih cijeli vrtić, ali ja neću promijeniti odluku. 

Danas sam mu pokušala objasniti da ne može dobiti baš sve što drugi imaju jer neke igračke i nisu baš tako dobre, ali dijete ko' dijete. On baš to želi. 

Nemam namjeru popustiti pa makar zajedno proživljavali deset tantruma dnevno, Labubu nikada neće biti u kolekciji igračaka moje djece. 

Djeca se uvijek za nešto zakače i to je potpuno normalno, ali ja ne vidim baš ništa simpatično na lutki sa zubima koja još k tome okreće glavu. 

Prijelaz iz  naših slatkih medvjedića i šarenih kockica u  današnje horor plišance sa jezivim osmjehom. Shvaćam da su to trendovi, ali gdje je granica? 

Danas Labubu, a sutra će biti neka lutka sa tri oka sa pjesmama teškog hard rocka, a mame će i dalje slušati "Ali mamaaaa, svi to imaju" 

Naravno da svi imaju. Kad jedno dijete donese nešto u vrtić domino efekt je neizbježan. 

I sta sad? Jedva sam preživjela fazu malih beba koje plaču čim im izvadiš dudu iz usta i svjetlećih dinosaura koji rigaju vatru, a sad još i ovo. 

Ponekad se zapitam dal i ja nekada preuveličavam?! Vjerovatno svi oni roditelji koji kupuju takve igračke djeci vide nešto preslatko u Labubu lutkicama ili samo kupuju jer "svi imaju" i cool je?  Neka. Moje dijete može biti i "uncool" neko vrijeme. Jednom ce naučiti da se ne mora uklopiti pod svaku cijenu i da kao što sam već rekla, nije svaka stvar koju svi imaju nužno i dobra za njega. 

Malo mi je već dosta tog pritiska da moraš djecu "ispravno odgojit", ali i da usput dijete ima sve ono što imaju i druga jer ako nema, jadan on. 

Nije samo stvar u Labubu. Ako ćemo stalno kupovati djeci nešto samo zato što svi drugi imaju (iako smatramo da nije okej za njih) nikad nećemo znati reći ne. Nikad nećemo reći "e ovo nije dobro za moje dijete".

Ne kažem da ta lutka ima neke skrivene moći i da će jednu večer iskočiti iz ormara i pojesti sve, ali nije ni simpatično. I nije za svakoga.