Prije nekoliko godina imala sam spontani pobačaj. Fizički sam se odavno oporavila, ali psihički još uvijek često potonem kada se sjetim gubitka i lošeg iskustva koje sam tada prošla.

Bio je deseti mjesec, a moj test na trudnoću pozitivan. Odmah sam se naručila kod ginekologa za pregled kako bih znala da je sve okej. Međutim, od tada baš ništa nije bilo okej.

Rekao mi je da u maternici ne vidi ništa i dobila sam tablete Duphaston koje bi, po njegovim riječima trebale "učvrstiti" trudnoću, a ako trudnoće nema, u tom slučaju će izazvati menstruaciju.

Tablete sam počela piti odmah. Nakon 10 dana dobila sam "menstruaciju".Krvarenje je prvih nekoliko dana bilo oskudno, a onda je počelo sve više. 

Sjećam se da sam jednu večer u pola sata iskoristila cijeli paket uložaka, a kada sam stigla do bolnice, krv je išla u odljevima kroz hlače. Čim su me primili zakazali su mi kiretažu jer, naravno, bila sam trudna. Idući dan sam došla kući i odmarala kako mi je i rečeno.

Trbuh me svaki dan po malo bolio, ali sam mislila da je to normalno. Pridržavala sam se svega što mi je rečeno i vjerovala da će sve biti okej.

U 12. mjesecu (2 mjeseca kasnije) trbuh me počeo boljeti do te granice da se nisam mogla ni pomaknuti. Temperatura je odjednom skočila na 40. Dolazimo na hitnu i ulazimo odmah kod doktora koji je bio vidno pijan.Napravio mi je ultrazvuk i rekao da opet moram na kiretažu jer je nešto ostalo u maternici.Može mi to napraviti odmah, ali bez anestezije jer nema anesteziologa ili da čekam do jutra pa kako mi bude.Nisam pristala da mi se kiretaža radi dok sam budna, plus, čovjek je bio pijan.  Odlučila sam čekati do jutra. 

Mislila sam ako mi se ništa nije dogodilo za ova dva mjeseca preživjet' ću još jednu noć. I jesam. Ujutro smo napravili dogovorenu kiretažu. Nakon toga smjestili su me u sobu sa ženom koja je večer ranije bila na kiretaži.

Doktor ju nije uspavao nego je koristio lokalnu anesteziju. Ispričala mi je da joj ništa nije djelovalo i da je od bolova pala u nesvijest. U sebi sam mislila "Hvala Bogu što nisam dopustila da i ja ovako prođem".

Kući sam došla idući dan, na Badnjak. Božićno vrijeme je moje najdraže, ali te godine, blagdane sam dočekala sa ogromnom prazninom i tugom. Bojala sam se da zbog dvije kiretaže neću moći imati djecu.

Ali evo, danas, godinama kasnije, imam svoju djecu. 

Danas sam dobro, ali to ne briše ono što je bilo. Samo znači da sam naučila živjeti s tim. I možda baš zbog toga danas jače cijenim ono što imam. Moja dva mala  srca koja mi trče u zagrljaj podsjete me  da i poslije tame može doći svjetlo. Ne isto svjetlo,ali novo. I dovoljno.