Kad sanjaš o trudnoći, zamišljaš jedan mali plusić na testu, jedno srce koje kuca, jednu bebu u naručju. A što kada ti doktor kaže: „Vidim tri“? Ovo je  ispovijest Petre A., mame trojki. Ona nam je otvorila srce i ispričala kako je izgledao trenutak kad je saznala da nosi tri bebe, kako je prošla kroz trudnoću, porod i prve dane majčinstva.

Kakva je bila tvoja prva reakcija kada si saznala da nosiš trojke?

Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Došla sam na ultrazvuk misleći da ću čuti otkucaje jednog malog srca, a doktor se odjednom nasmiješio i rekao: „Petra, vidim tri.” Prvo sam mislila da se šali, pa sam čak i odgovorila: „Dosta šala, recite mi stvarno.” Tek kad je pokazao na ekranu tri mala mjehurića, shvatila sam da je ozbiljan. U tom trenu srce mi je lupalo brže od svih njihovih zajedno. Emocije su bile nevjerica, strah, uzbuđenje, suze… sve u istoj minuti. Trebalo mi je nekoliko dana da prihvatim tu vijest.

 Kako je protekla tvoja trudnoća s trojkama?

Definitivno nije bila lagana. Već od prvog tromjesečja osjećala sam puno jače simptome nego u svojoj prvoj trudnoći. Brzo sam se umarala, trbuh je rastao preko noći, a doktori su me upozorili da moram  paziti i više odmarati. Mnogo sam vremena provela ležeći i pokušavajući ostati mirna, iako mi to po prirodi nije lako. Svaki ultrazvuk me plašio . Razmišljala sam jesu li sve tri bebe dobro, razvijaju li se jednako? Svaki put kada bih čula tri mala srca kako kucaju, osjećala bih snagu i ponos.

Kako je izgledao porod?

Dogovoren je carski rez jer prirodni porod s trojkama nije dolazio u obzir. Moram priznati da sam se bojala jer nisam znala što me čeka. Prvi porod je bio prirodan.  U sali je bilo puno liječnika i sestara, atmosfera užurbana, ali profesionalna. U jednom trenutku čula sam prvi plač, pa ubrzo drugi, pa treći. Suze su mi same potekle niz lice, a u glavi mi je bila misao: „Bože, stvarno sam mama troje odjednom.” Taj osjećaj ne mogu opisati. Kao da se svijet zaustavio na nekoliko minuta, a sve što postoji su ta tri mala bića.

 Kako si se snalazila prvih nekoliko dana nakon poroda?

Prvih nekoliko dana bilo je kao vožnja vlakom smrti. Tijelo još u šoku od poroda, hormoni divljaju, a onda imaš tri bebe koje traže hranu, pažnju, toplinu. Imala sam osjećaj da živim u magli, da vrijeme ne postoji, samo izmjena presvlačenja, hranjenja i uspavljivanja. Ali kada bih ih gledala pored sebe, u malim krevetićima, osjetila sam neizmjernu zahvalnost. Tu su partner i obitelj odigrali ogromnu ulogu  bez njihove pomoći ne bih izdržala.

Što ti je bilo najteže u prvim mjesecima s trojkama?

Najveći izazov bio je nedostatak sna. Nikada nisam bila toliko umorna u životu. Čim uspavam jednu bebu i legnem, druga se probudi, a treća tek čeka svoj red. Ponekad bih se znala rasplakati od iscrpljenosti, ali istovremeno bih se smijala jer  što drugo možeš nego se smijati kad ti se život pretvori u neprestani krug bočica i pelena? Teško je bilo boriti se s osjećajem da ne možeš svakoj bebi pružiti jednaku pažnju u istoj sekundi. 

Jesi li imala neku posebnu organizaciju ili raspored koji ti je pomogao?

Da, bez organizacije bih potonula. Imala sam tablicu na papiru i magnetima na hladnjaku. Pisala sam sve; kada su jeli, koliko su pojeli, jesu li presvučeni i kada su spavali. Na početku je to izgledalo kao mali vojni raspored, ali to nam je spasilo živce. Partner i ja smo se smjenjivali, a baka je dolazila pomoći kad god je mogla. 

 Kako su reagirali ljudi oko tebe kad su saznali da nosiš trojke?

 Većina je u prvom trenutku doslovno zanijemila. Neki su se počeli smijati i govorili: „Ma daj, šališ se, troje?!” Drugi su odmah izražavali brigu; hoćeš li to izdržati, kako ćete se snaći, gdje ćete s tolikim kolicima… Bilo je i puno pozitivnih komentara, ljudi su nas hrabrili i nudili pomoć. Osjećala sam da se cijela okolina na neki način uključila u našu priču.

Jesi li imala osjećaj da si propustila nešto zbog ograničenja u trudnoći i majčinstvu s trojkama?

Da, imala sam osjećaj da neke stvari nisam stigla proživjeti „mirno i polako”, onako kako to imaju mame s jednom bebom. Sve je bilo ubrzano i intenzivno od trudnoće do majčinstva. Nije bilo vremena za duge šetnje s jednom bebom u kolicima ili mirno dojenje na kauču dok gledaš seriju. Kod mene je to izgledalo kao mala vojska na zadatku. 

Što bi poručila budućim mamama koje imaju višeplodnu trudnoću?

Rekla bih im da se pripreme na izazov, ali i na najveću sreću u životu. Neka ne budu ponosne do te mjere da odbiju pomoć. Neka budu nježne prema sebi jer nije lako nositi se s tolikim pritiskom, fizičkim i emocionalnim. Neka uživaju u sitnim trenucima. Čak i kad je teško, kad ste iscrpljene, kad plaču sva tri odjednom jednog dana gledat ćete na to s osmijehom i reći: „Preživjela sam, i vrijedilo je.”