Često mi dođe da navečer nakon što djeca zaspu osjećam krivnju.
Gledam ih kako spavaju i u tom trenutku misli same naviru: „Vikala sam danas. Mogla sam više igrati s njima. Mogla sam biti strpljivija.“I znaš što je najgore? Znam da svaki dan dajem sve od sebe. Idemo u park, čitamo priče svaku večer, igramo se i smijemo… ali onda dođe trenutak kada kuham, perem suđe, obavljam neki posao i oni žele da se baš sada igramo. I tu dolazi osjećaj da nisam dovoljno prisutna. Kao da nisam potpuna mama u tim trenucima.
Dio toga je zbog obaveza jer stvarno ne možeš biti u svemu u isto vrijeme, a dio je i zbog mene same, jer ponekad želim malo slobode, prostora da budem sama ili da obavim nešto što nije vezano za djecu. Da budem potpuno iskrena, zaista ne znam kada sam zadnji put našla vrijeme za sebe.
Vikala sam i to mi ponekad stvarno teško padne. Iako djeca brzo zaborave te trenutke, meni ostaju. Sjediš tako pored njih, gledaš ih, i svaki put kad se u glavi pojavi taj mali glas: „Mogla si biti bolja“, srce ti se stegne. I znaš što? To je sasvim normalno. To znači da ti je stalo. Da ti je važno. Da ne želiš ništa drugo nego biti dobra mama.
Ovo je upravo taj paradoks majčinstva: dajemo sve od sebe i stalno mislimo da je nedovoljno. I koliko god to zvučalo frustrirajuće, upravo te misli su dokaz koliko smo predane. Krivnja nas prati jer volimo, i želimo najbolje, jer osjećamo odgovornost za te male ljude koji ovise o nama.
Svakodnevno balansiram između svojih obaveza i njihove potrebe za pažnjom. Nekad mi se čini da imam deset ruku. Jedna kuha, druga skuplja igračke, treća pokušava smiriti nervozno dijete, četvrta piše poruke, a peta samo sanja da sjedne i popije kavu dok je tišina.
Isto tako, smijem se sebi kad se sjetim koliko puta sam mislila: „Ako ne igram s njima sada, nisam dobra mama. Ako se igram s njima, kuhinja je ratna zona.“ Ali onda se sjetim da djeca ne pamte svaki trenutak kada sam vikala ili bila umorna. Oni pamte zagrljaje, smijeh, osjećaj sigurnosti i pažnje. I to je ono što ostaje.
Ako i tebi navečer naviru slične misli, evo nekoliko savjeta koje sam ja počela prakticirati i pomogli su mi.
Podsjeti se svega što radiš za njih
Park? Bili smo. Priče? Pročitali. Smijeh? Dovoljno za cijeli tjedan. Čak i kad si vikala jer si umorna. Djeca to ne pamte, a ti si svejedno tu za njih.
Daj si oprost
Vikala si jer si umorna,. Ti si ljudsko biće. Nitko ne očekuje savršenstvo, osim možda tvoje unutarnje kritike, ali ona nije stvarna.
Napravite mini ritual – mi ih obožavamo
priča za laku noć, pet minuta zagrljaja prije spavanja, ili čak kratki ples po dnevnom boravku dok svi misle da si „samo mama koja radi kućanske poslove“. Sve te male stvari računaju se kao ljubav.
Nije moguće da sve bude savršeno. Ja nisam superjunakinja. Svaki zagrljaj, svaki smijeh, svaka priča za laku noć...to je ono što stvarno ostaje.
Nisam kriva ako ponekad padnem ili ako nisam bila prisutna u svakom trenutku. Ja sam tu. Volim i dajem sve od sebe, a ovo isto vrijedi i za tebe.
0 Primjedbe