Moj odgovor je DA, i to od malih nogu.
Ne, ne mislim da će moja trogodišnjakinja ribati kupaonicu ili da će stariji sin skuhati nedjeljni ručak, ali definitivno mislim da mogu i trebaju napraviti ono što je primjereno njihovoj dobi.
Kuća nije hotel, a ni mama nije room service.
Nakon igre, igračke se vraćaju u kutiju. To nije atomska fizika. Ako su imali energije izvaditi 200 kockica iz kutije, sigurna sam da imaju snage i volje ih vratiti. Okej, možda volje baš i ne, ali tu dolazimo do jedne velike istine: radne navike se ne rađaju same od sebe, one se uče.
Moja mlađa kći recimo uživa slagati robu sa mnom. Nije to sad savršeno složen ormar, ali meni je to najdraža “pomoć”. Jer dok zajedno slažemo, pričamo, smijemo se, ona usput dobiva osjećaj da i ona doprinosi. A taj osjećaj pripadnosti i korisnosti je ogroman.
Ja nisam od onih mama koje odmah trče kad dijete kaže: “Mama, daj mi vode!” ili “Mama, dodaj mi grickalice!”
Zašto? Jer znam da je najlakše skočiti i poslužiti. Brže je, urednije je i manje živcirajuće.
Ali to nije korisno za njih. Zato imaju svoju ladicu s plastičnim čašama, tanjurićima i grickalicama. Sve na dohvat ruke.
Ako su žedni ili žele grickalice nakon ručka mogu se sami poslužiti.
Znači li to da ponekad prosipaju? Da.
Znači li to da kuhinja izgleda kao da je tornado prošao? Apaolutno da
Ali znači i da postaju samostalni i uče odgovornost.
Mnogi roditelji kažu: “Ma pusti ih, mala su djeca, nek’ uživaju u djetinjstvu, ima vremena za obveze.”
I slažem se, neka uživaju,ali obveze nisu suprotnost djetinjstvu.
Kad dijete nauči pospremiti igračke, pomoći oko stola ili donijeti svoju čašu ono ne gubi djetinjstvo. Uči da je dio obitelji u kojoj svatko ima svoju malu, ali važnu ulogu.
Ako odrastaju u uvjerenju da će uvijek netko drugi skupljati za njima, donositi im sve što požele i brisati proliven sok, kako će se snaći sutra kad mama i tata ne budu u blizini?
Zamisli studenta na faksu koji ne zna oprati tanjur jer “to uvijek mama radi”.
Ili mladu osobu na poslu koja očekuje da joj kolege dodaju pribor, papire ili kavu, jer navikla je da netko drugi sve posloži.
Ne želim odgojiti djecu koja će misliti da je život 24/7 švedski stol na kojem im sve serviraju.
Želim odgojiti djecu koja će znati da ništa ne pada s neba, da iza urednog stana stoji trud, iza toplog ručka stoji vrijeme i ljubav, a iza čiste majice, netko je morao uključiti perilicu.
Naravno, sve to prilagođeno njihovoj dobi. Nitko ne kaže da će petogodišnjak glačati košulje, ali petogodišnjak može pokupiti svoje kockice. Sedmogodišnjak može posložiti stol. Desetogodišnjak može usisati sobu. A svi oni mogu donijeti svoju čašu u kuhinju.
Znam da nije uvijek lako. Treba strpljenja, živaca i puuuuno ponavljanja. Nekad je brže i jednostavnije da sve napravim sama, ali kad se sjetim koliko će im to značiti u životu, koliko će im olakšati i osnažiti ih odmah mi bude jasno da vrijedi uložiti trud.
Nisam “stroga mama” koja tjera djecu na rad. Ja sam mama koja vjeruje da radne navike nisu kazna, nego dar koji će im pomoći da jednog dana budu samostalni, odgovorni i sigurni u sebe.
A do tada neka igračke idu u kutiju, neka se stol postavlja uz smijeh, a ladica s grickalicama bude njihov mali prvi korak u samostalnost.
Ako ih od malena učim da mogu, oni će odrasti u ljude koji znaju da mogu.
0 Primjedbe