Žene pričaju - „Nisam se mogla rastati zbog djece"

Postoje ispovijesti koje ostavljaju trag. Priče koje se ne prepričavaju glasno, ali se tiho nose u srcu. 

Ova priča dolazi od moje prijateljice koja je željela ostati anonimna, ali je skupila hrabrost podijeliti svoje iskustvo.

Rekla mi je da vjeruje da će njezina priča pomoći nekome tko se osjeća upravo onako kao i ona prije nekoliko godina

I zato je danas prenosim ovdje, onako kako mi ju je ispričala.

Godinama nisam mogla otići. Govorila sam sebi da djeca trebaju oca, da ne smijem izdati obitelj, a zapravo, obitelj je odavno nestala. Ostao je samo strah i stalne prijetnje.

Nikad me nije tukao, pa sam mislila da to nije strašno,ali riječi bole isto. Govorio je stalno da sam ništa, da bez njega ne vrijedim, da ću ostati sama i bespomoćna. Prijetio je da će mi oduzeti djecu, da će mi napraviti pakao od života, da me neće pustiti na miru dok ne poludim.
“Ako odeš, uništit ću ti život. Nećeš vidjeti djecu, uništit ću ti svaki dan,” te riječi mi još uvijek odzvanjaju. Svaku moju odluku preokrenuo bi protiv mene, stalno mi prijetio i manipulirao da osjećam krivnju.

Trpjela sam jer sam mislila da je bolje ostati. Da djeca imaju oba roditelja.
Ali istina je da su djeca već patila. Vidjela sam strah u njihovim očima. Moj sin je imao samo sedam godina, a već je znao skloniti se i šutjeti dok otac viče. Tada sam shvatila da ostankom ne štitim djecu nego ih uništavam.

Počela sam ga tajno snimati dok mi prijeti i vrijeđa me. Srce mi je lupalo svaki put, ali znala sam da moram imati dokaze. 

Govorio je: “Nema šanse da odeš. Ako ikad pomisliš na to, uništit ću te. Nitko ti neće vjerovati. Djeca će biti protiv tebe.”

 Svaki put kad je ovo rekao, osjećala sam paniku, ali istovremeno sam znala da moram pronaći način da preživim i zaštitim djecu.

Nakon nekoliko mjeseci skupljanja snimaka i priprema, skupila sam hrabrost i otišla u centar. Predala sam snimke i ispričala sve. Konačno sam mogla disati punim plućima. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje, osjećaj slobode i sigurnosti.

Nije bilo lako. Bilo je suza, bilo je noći kada sam mislila da neću izdržati, ali svaki dan bez njega bio je korak ka slobodi. 

Danas smo i djeca i ja mirniji. 

Trebalo nam je vremena da se oporavimo od svega, ali sada učimo da dom može biti sigurno i sretno mjesto, a ne mjesto straha i prijetnji.

Dijelim ovo jer znam da mnoge žene šute. Govore sebi: “Ostat ću zbog djece.”
Ali djeca trebaju majku koja nije uplašena, koja nije zarobljena u strahu. Djeca trebaju dom u kojem se smije, a ne šuti.

Ako ovo čitaš i prepoznaješ se...
Znam da je teško, znam da se bojiš, ali tvoja snaga je veća nego što misliš. Ja sam mislila da nikad neću moći otići, a sada znam da je ovo bila najbolja odluka za mene i za moju djecu.