Ja sam se penjala po drveću, padala, razbijala koljena, prljala se od glave do pete… i ništa strašno se nije dogodilo. Preživjela sam i naučila hrpu stvari koje nikad ne bih naučila da sam stalno sjedila u sobi s odraslima koji su vrištali “pazi, pazi!”
Nedavno sam u parku vidjela mamu koja svojoj djeci nije dopustila da se igraju u pijesku jer se ne smiju zaprljati. Pomislila sam kako netko može gledati djecu da se ne igraju, da ne istražuju?
Svojoj djeci dopuštam da skaču po lokvama, da trče po travi, da sami otkrivaju svijet oko sebe. Ponekad se valjaju, blatnjavi su, hlače su mokre i prljave, kosa im je zapetljana… i ja se smijem. Znam da se igraju, da su sretni, da uče iz svega toga. I ono najvažnije učim ih da budu pažljivi, da paze gdje stavljaju ruke i noge, da brinu za sebe, ali bez stalnog straha i kontrole. Često me prolaznici čudno gledaju kada mi djeca skaču po lokvama,ali nije me briga.
Ne želim da moja djeca misle da je svijet strašno mjesto. Ne želim da se boje blata, lokvi ili kamenčića. Želim da znaju da je u redu probati, pogriješiti, zaprljati se i opet ustati. Upravo u tim trenucima grade hrabrost i samopouzdanje. A ja sam uvijek blizu da pazim na potencijalne opasnosti, ali ne da ih sputavam u svakom malom trenutku istraživanja.
Kad se osvrnem na svoje djetinjstvo, sjetim se koliko smo padali, koliko smo se prljali, koliko smo se smijali i ponekad i plakali. Sve su to bile lekcije. I upravo zato dopuštam svojoj djeci da sami pokušaju i istražuju. To je najbolji način da nauče.
Želim da se jednog dana, kada narastu, sjećaju tih trenutaka. Smijeha, padova, blata na rukama i nogama, skakanja po lokvama... Želim da se sjećaju kako su mogli biti slobodni, kako su mogli sami otkrivati svijet i učiti iz svojih iskustava. I znam da to oblikuje njihov karakter, njihovu hrabrost, njihovu slobodu. Mislim da ništa što pokušavam spriječiti ne bi moglo dati bolje lekcije od toga.
Kad vidim svoje dijete kako skače po lokvi, prska vodu svuda, smije se do suza i zabavlja se, samo stojim i smijem se s njima. Srce mi je mirno jer znam da su sretni, da uče, i da će iz toga izaći snažni i slobodni. I iskreno, kada se sjetim svog djetinjstva, shvatim koliko su te male nezgode, padovi i prljavština oblikovali mene i ne vidim razlog zašto bih sada uskraćivala tu istu slobodu svojoj djeci.
Isto tako, nisam sluškinja svojoj djeci i ne radim stvari umjesto njih. Ako nešto rade po prvi put, pustim ih da pokušaju sami, a ako pogriješe zajedno popravljao i učimo. Vjerujem da će moja djeca jedino tako odrasti u samostalne, odgovorne i snalažljive ljude.
0 Primjedbe