Žene pričaju - Baby blues

 Znaš ono kad misliš da će nakon poroda sve biti savršeno, a zapravo se osjećaš pomalo izgubljeno? E, baš o tome pričamo danas. Baby blues. Pitala sam nekoliko mama da podijele svoja iskustva upravo na tu temu. Ovo su njihove priče.

Kada si prvi put osjetila da nešto “nije u redu” s tvojim raspoloženjem nakon poroda?

Marija K.: Treći dan u rodilištu. Držala sam bebu u naručju i odjednom me preplavila tuga. Suze su krenule same, bez ikakvog razloga. Osjećala sam se zbunjeno, mislila sam da bi trebala biti samo sretna. Taj trenutak bio je kao šamar.

Ivana S.: Kod mene je to počelo kad sam stigla kući. Umor, neispavanost i strah da neću znati kako se brinuti za bebu učinili su da se osjećam preplavljeno. Svaki plač bebe osjećala sam kao vlastitu krivnju.

Ana B.: Prvu noć nakon poroda. Bila sam sretna što sam rodila zdravu bebu, ali istovremeno tjeskobna i tužna. Osjećala sam kako mi se cijeli svijet promijenio u sekundi i nisam znala kako se nositi s tim.

Jesi li prije poroda uopće znala da postoji baby blues?

Marija K.: Jesam, čitala sam o tome u knjigama i forumima, ali mislila sam da mene neće pogoditi. Kad se dogodilo, bila sam šokirana i uplašena.

Ivana S.: Nisam. Nitko mi nije pričao o tome, ni doktor ni prijateljice. Sve sam otkrivala kroz suze i trenutke panike, misleći da sam jedina koja se osjeća tako.

Ana B.: Znala sam da postoji, ali nisam shvaćala koliko je intenzivan i koliko može utjecati na svakodnevni život. Tek kad sam sama prolazila kroz njega, shvatila sam koliko je iscrpljujuć.

Kako si doživjela prve dane u rodilištu? Sreća ili tuga, ili oboje?

Marija K.: Kombinacija svega. Smijala sam se kad sam gledala bebu, ali suze su mi često same krenule. Bilo je trenutaka radosti, ali i straha.

Ivana S.: Više tuga nego sreća. Dok sam gledala druge mame kako uživaju u tim “idealnim” prvim danima, ja sam osjećala prazninu. Plač i umor bili su stalni pratitelji.

Ana B.: Sreća i tuga su bile stalno prisutne, ponekad u istoj minuti. Sreća zbog bebe, tuga zbog gubitka vlastitog tijela i rutine, umor i nespavanje.

Što ti je bio najveći okidač za plač?

Marija K.: Svaki plač bebe bio je i moj plač. Osjećala sam njenu nemoć i svoju. Čak i kad je sve bilo u redu, suze bi krenule same.

Ivana S.: Osjećaj usamljenosti. Čak i kad sam bila okružena ljudima, osjećala sam se potpuno sama. Svaka sitnica mogla je pokrenuti val suza.

Ana B.: Male stvari. Proliveno mlijeko, nezakopčani bodi, bebin plač.
Jesi li imala osjećaj krivnje što nisi stalno sretna?

Jesi li imala osjećaj krivnje što nisi stalno sretna?

Marija K.: Da. Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom jer sam imala zdravu bebu, ali nisam osjećala samo sreću.

Ivana S.: Ogromna krivnja. Pitala sam se jesam li dovoljno dobra majka i što ako time naškodim bebi.

Ana B.: Da, uspoređivala sam se s drugim mamama i osjećala se loše jer nisam uživala u “savršenim” prvim danima.

Kako je tvoj partner reagirao na tvoje suze i promjene raspoloženja?

Marija K.: Bio je zbunjen, ali strpljiv. Grlio me i govorio da je sve normalno i da će proći.

Ivana S.: U početku nije razumio. Pitao je: “Pa imamo prekrasnu bebu, zašto plačeš?” Tek kad sam mu objasnila da to nisu suze tuge nego hormoni, naučio je biti prisutan i strpljiv.

Ana B.: Bio je moja stijena. Čak i kad nisam mogla govoriti, on je bio uz mene. Njegova prisutnost bila je moj spas.

Jesi li pričala s nekim o onome što osjećaš?

Marija K.: Da, s prijateljicom koja je već rodila. Rekla mi je: “Dobrodošla u klub, to je normalno.” Njene riječi bile su poput olakšanja koje mi je skidalo teret s ramena.

Ivana S.: Ne odmah. Nisam htjela da itko misli da sam loša mama. Tek kad sam rekla svojoj mami, osjetila sam razumijevanje i podršku.

Ana B.: Da, sa sestrom. Njeno rame za plakanje i njezine riječi ohrabrenja pomogle su mi da preživim prve teške dane.

Koliko dugo je trajao baby blues kod tebe?

Marija K.: Oko tjedan dana. Svaki dan bio je  bolji, dok se nisam počela osjećati stabilnije i u miru s emocijama.

Ivana S.: Skoro dva tjedna. Najteže je bilo u prvim danima, ali kako su prolazile noći i kako je beba rasla, osjećala sam se bolje.

Ana B.: Nekoliko dana, ali u tih nekoliko dana osjećala sam se kao da je svijet stao. Svaka minuta bila je emotivno iscrpljujuća.

Što ti je tada najviše pomoglo?

Marija K.: Razgovor s drugim mamama i  partnerova podrška.

Ivana S.: Dopustila sam si plakati i priznati da je teško. Prihvatila sam da nije sramota tražiti pomoć.

Ana B.: Zagrljaji, snaga da jednostavno dišem i da se brinem o bebi koliko mogu. Mali trenuci uspjeha dali su mi nadu.

Što bi voljela da si tada znala, a nisi?

Marija K.: Da je baby blues potpuno normalan i da prolazi. Kad bi to znala, manje bih se krivila.

Ivana S.: Da nisam jedina i da krivnja nije pokazatelj lošeg majčinstva.

Ana B.: Da se kroz suze može razviti i dublja povezanost s bebom, čak i kad je sve teško.

 Kako danas gledaš na to iskustvo? Kao slabost ili kao nešto normalno?

Marija K.: Normalno. Slabost bi bila da šutim i glumim da je sve savršeno.

Ivana S.: Normalno i poučno. Naučilo me razumijevanju, strpljenju i suosjećanju.

Ana B.: Dio mog puta u majčinstvu. Sada se smijem na to i zahvalna sam na iskustvu.

Što ti je beba “dala” u tim najtežim trenucima? Snagu, nadu, ili nešto treće?

Marija K.: Dala mi je razlog da ustanem i nastavim, iako sam bila iscrpljena.

Ivana S.: Dala mi je smisao i motivaciju da izdržim, iako sam se osjećala izgubljeno.

Ana B.: Dala mi je ljubav koju nikad prije nisam osjetila i koja me držala u teškim trenucima.

Što bi savjetovala mamama koje prolaze kroz isto?

Marija K.: Dopustite si plakati i razgovarati o osjećajima. Niste same i ovo će proći.

Ivana S.: Nemojte se uspoređivati s drugima. Svaka mama prolazi svoj put i to je u redu.

Ana B.: Prihvatite svoje emocije, tražite podršku i podsjetite se da svaka suza ne umanjuje vašu ljubav prema bebi.