Znaš ono kad misliš da je super što se tvoja djeca igraju s drugom djecom? Ja sam to stvarno voljela. Klinci se druže, smiju, dijele igračke… sve je bilo baš slatko. Na početku je to funkcioniralo savršeno. Moji i jedan dečko iz zgrade stalno su se igrali vani, baš su kliknuli.
Ali onda je krenulo… malo drugačije. On je počeo doslovno lupati po našim vratima. I ne onako pristojno, nego baš jako, kao da će srušiti vrata ako odmah ne otvorimo. Jednom je čak upao u kuću jer je padala kiša i njemu se, eto, igralo s našim igračkama, naravno. Ja još tada mislila: “ma dobro, djeca su znatiželjna.” E pa, ispada da nije baš tako.
Odjednom, gdje god krenemo, on je već tu. Skoči na krevet, dira sve po kući, ne sluša kad mu kažem da prestane. I kad sam ga vodila s nama na igralište ispao je probleml Počeo je tući drugu djecu. Tada sam rekla da je dosta.
I sad, znaš ono, nisam ja ni njegova mama ni tata, ali ne mogu pustiti da moje dijete pati ili da mu netko stalno ruši granice. Bilo je i udaranja i bacanja igračaka… i na kraju, moj sin, koji svoje igračke čuva kao zlato, nije više izdržao i ugrizao ga je. Drama, naravno. Najgore je bilo kad je moj sin zaključio: “aha, ovo je nova fora” i krenuo ga oponašati. Odjednom je i on počeo udarati i ponašati se agresivno, što mu inače uopće nije u karakteru. S drugom djecom nikad ništa slično. To mi je bio znak da nema šale. Ako moje dijete počne misliti da je “batina” zabava, vrijeme je da stavim točku. Zato sam odlučila da se distanciramo.
Pokušala sam pričati s njegovim roditeljima i kratkoročno se smirilo, ali opet po starom. A još gore, kada su moja djeca s njim došli do njegovih ulaznih vrata, misleći da ih je pozvao da se igraju, klinac je ušao u kuću, a njegova mama je mojoj djeci zatvorila vrata pred nosom. I onda si mislim kako je moguće da netko pusti svoje dijete da stalno prelazi tuđe granice? Granice nisu loše. Nisu “strogoća” nego zaštita i mene i mog djeteta. Djeca moraju naučiti da nije ok ulaziti nekome u kuću bez pitanja, bacati tuđe igračke ili udarati. I još važnije, ja imam pravo reći “ne” i stati iza svog djeteta. Jer ako mi roditelji ne reagiramo, djeca misle da je to normalno. A nije. To onda više nije igra i prijateljstvo, nego problem.
Tako da sam odlučila da su granice naši prijatelji. Možda ne mogu promijeniti tuđe dijete, ali mogu naučiti svoje da se zauzme za sebe i da se osjeća sigurno, a to je ono što mi je stvarno važno.
0 Primjedbe