Od kada sam postala mama, promijenio se i način na koji ih doživljavam. Prije su mi hladniji dani značili dekica, knjiga i film. Sada barem pola toga još uvijek vrijedi, ali uz obaveznu sezonsku borbu s prehladama jer čim zahladi, znam da nas čeka “akcija” s maramicama, čajevima i sirupima.
Još od tinejdžerskih dana knjige su bile moja velika ljubav. Dodaj tome i filmove, i dobiješ recept za savršenu jesensku večer. Sada,kada djeca konačno zaspu, uhvatim tih nekoliko dragocjenih trenutaka za sebe, pročitam nekoliko stranica ili pogledam film. Ako se uz to čuje kiša koja lagano udara po prozoru, savršeno. Mama nema puno vremena, ali naučiš cijeniti i tih petnaestak minuta mira kao da su mini godišnji odmor.
Ljubav prema hladnijim danima prenijela sam i na djecu. Njima je jesen jedno veliko igralište. Skakanje po lokvama je obavezno.
Traženje kestena i žireva je misija dana, a istraživanje šume je posebna priča. To me posebno veseli jer sam i sama kao dijete s roditeljima provodila sate u šumi, skupljajući lišće i plodove prirode. Sada gledam svoju djecu kako rade isto. To je tradicija koju želim njegovati.
Naravno, kako dani postaju kraći, a temperature niže, manje vremena provodimo vani. I dalje izađemo svaki dan, ali to obično ne traje dulje od sat vremena. Nakon toga red je na meni. Uloga “mame animatorice” dolazi do izražaja. Moram smisliti nešto što će biti zabavno i za jedno i za drugo dijete, a tko ima dvoje zna da to nije uvijek jednostavno. Ono što oduševi starijeg, seki je “dosadno”, a ono što seka voli starijem je “za bebe”.
Pa se snalazim; crtamo, izrađujemo kolaže od lišća, radimo male kućice za igračke od kartona, a ponekad jednostavno pustimo glazbu i zaplešemo po dnevnom boravku.
Traženje kestena i žireva je misija dana, a istraživanje šume je posebna priča. To me posebno veseli jer sam i sama kao dijete s roditeljima provodila sate u šumi, skupljajući lišće i plodove prirode. Sada gledam svoju djecu kako rade isto. To je tradicija koju želim njegovati.
Naravno, kako dani postaju kraći, a temperature niže, manje vremena provodimo vani. I dalje izađemo svaki dan, ali to obično ne traje dulje od sat vremena. Nakon toga red je na meni. Uloga “mame animatorice” dolazi do izražaja. Moram smisliti nešto što će biti zabavno i za jedno i za drugo dijete, a tko ima dvoje zna da to nije uvijek jednostavno. Ono što oduševi starijeg, seki je “dosadno”, a ono što seka voli starijem je “za bebe”.
Pa se snalazim; crtamo, izrađujemo kolaže od lišća, radimo male kućice za igračke od kartona, a ponekad jednostavno pustimo glazbu i zaplešemo po dnevnom boravku.
Iako je ponekad izazovno, jesen i zima u mom srcu imaju posebno mjesto. Donose nam bliskost, zajedničke trenutke i uspomene. Da, uz njih dolazi i pokoja prehlada, hektolitri čajeva i neizbježne čarape koje stalno nestaju u perilici, ali sve to nekako postane dio čarolije. Jer na kraju dana, ono što se pamti nisu maramice ni sirupi, već smijeh u lokvama, miris kestena i topli zagrljaji pod dekicom.
Za mene su jesen i zima podsjetnik da se uspori tempo, da uživamo u sitnicama i da se povežemo jedni s drugima. A to je, ruku na srce, najveći dar koji možemo dobiti.
0 Primjedbe