Danas svoju priču s nama dijeli Silvija P., mama malenog Palčića, koja je u 30. tjednu trudnoće doživjela pucanje vodenjaka i inducirani porod. Njezin sin proveo je prva dva mjeseca života u inkubatoru, a Silvija iskreno govori o tome kako je sve izgledalo i kako je to iskustvo oblikovalo nju kao mamu.
Kako je došlo do toga da se prije porodiš?
18.03 pukao mi je vodenjak u 30. tjednu trudnoće. Nisam bila spremna na takav scenarij i u tom trenutku nisam ni shvaćala ozbiljnost situacije. Odmah su me primili u bolnicu i rekli da će porod morati biti induciran jer je prerano, a beba mora van.
Što si osjećala u tim trenucima?
Osjećaji su bili pomiješani, šok, strah i ogromna briga za bebu. Nisam imala vremena razmišljati ni pripremiti se, jednostavno sam morala vjerovati liječnicima i moliti Boga da sve prođe dobro.
Kako je izgledao sam porod?
Porod je bio brz, ali i traumatičan jer sam znala da moje dijete dolazi na svijet puno ranije nego što bi trebalo. Doktor i sestre su stalno bili uz mene i smirivali me, no svejedno me pratila misao hoće li moje dijete moći disati, hoće li uopće preživjeti.
Kako je izgledao prvi susret s bebom?
Mogla sam ga vidjeti samo na trenutak, prije nego što su ga odveli u inkubator. Bio je tako malen i pun cjevčica… srce mi se slomilo, ali u isto vrijeme rodila se nevjerojatna snaga u meni. Znala sam da se moram boriti zajedno s njim.
Koliko je beba provela u inkubatoru i kako si to podnosila?
Proveo je puna dva mjeseca u inkubatoru. To su bila najduža dva mjeseca mog života. Svaki odlazak u bolnicu, svaki zvuk monitora, svaka mala promjena, sve mi je ostalo urezano u pamćenje. Najgore je bilo otići doma bez njega i živjeti između nade i straha.
Što ti je bilo najteže u cijelom procesu?
Najgore je bilo čekanje. Ne znaš hoće li beba imati komplikacija, ne znaš što donosi sutra. Osjećala sam se nemoćno jer nisam mogla biti uz njega 24 sata, dojiti ga ili držati u naručju kao druge mame.
Kako si se osjećala kad si ga napokon dovela kući?
To je bio najsretniji dan mog života. Konačno smo postali prava obitelj pod istim krovom. I dalje je bilo puno strahova, ali sreća što je tu bila je jača od svega.
Kako izgleda vaš život danas?
Danas moj Palčić uživa u životu. Nitko ne bi rekao kroz kakvu je borbu prošao. Ja sam zahvalna svakom danu i nikada više ne uzimam ništa zdravo za gotovo.
Što bi poručila drugim mamama koje prolaze kroz sličnu situaciju?
Znam da je teško i da se ponekad čini kao da nema kraja, ali Palčići su pravi mali borci. Vjerujte u njih i sebe. Čuda se događaju svaki dan.
0 Primjedbe