Kad su mi se rodila djeca, bila sam uvjerena da ih nikad neću moći pustiti ni na sekundu od sebe. Ma kakav vrtić, kakve tete čuvalice, mislila sam da sam ja njihova cijela galaksija i da im je najbolje stalno uz mene. Bila sam ona mama koja misli: „Ma ja to mogu.“ E pa, mogu, ali uz to da mi mozak ponekad izgleda kao blender koji nikad ne prestaje raditi.
Prvih par godina bila sam stalno dostupna. Mama za igru, mama za utjehu, mama za maženje i mama za sve ostalo. Nema radnog vremena, nema bolovanja, nema “mute” gumba. I onda sam počela razmišljati, možda njemu i treba nešto više od mene. Možda mu treba društvo njegovih godina.a meni, iskreno, treba bar malo mira.
Sin je prvi krenuo u vrtić s tri godine i bila je prava drama. Ti mjeseca smo išli u vrtić koji nam je bio udaljen 7 kilometara, svaki dan na tramvaj da bih provela tamo 30-45 minuta i igrala se zajedno s njim. Doslovno sam popizdila jer se od mene očekivalo ono što je zapravo bio posao teta u vrtiću. Ja sam se igrala s njim, a one su s vremena na vrijeme došle da mi ponude kavu. Nakon ta tri mjeseca odlučila sam po ćemo pokušati iduće godine.
S četiri godine probali smo ponovno. Nije ni tad bilo bez suza, ali nekako je krenulo. Tad sam shvatila da je vrtić zapravo puno bolji za njega nego da je cijeli dan sa mnom. Ima svoju ekipu, svoje tete, svoje male doživljaje i to mu daje krila.
A tek kad je brat u vrtiću, seka doma uživa. Odjednom su sve igračke samo njezine. Nitko joj ne otima kocke, nitko joj ne parkira autiće preko bebinog kreveta i nitko joj ne viče: „To je moje“
Tad se baš razigra i pokaže pravi karakter. I što je najbolje, nema onih klasičnih „mamaaa, on mi je uzeo…“ situacija svake tri minute. Kod nas mir traje taman dovoljno dugo da ja uspijem popiti kavu dok je još topla. Ako sam jako brza, stignem i malo skrolati po netu.
Moja curica još uvijek čeka svoje mjesto u vrtiću i jedva čekam da krene. Mislim da će joj to biti pun pogodak. Samo mislim da će se njim biti još teže jer mama bez nje ne smije ni na WC.
Kad pogledam na sve to, uvijek bih dala djecu u vrtić, ali ne prije treće godine. Do tada ih volim držati blizu sebe, jer su još mali, a poslije im jednostavno treba više od onoga što ja mogu pružiti. On dobije svoje društvo i uči nove stvari, a ja dobijem priliku da ne izgubim razum. I svi skupa funkcioniramo puno bolje.
Znam da ima mama koje vole biti stalno uz djecu i to je skroz u redu. Ali ja nisam ta mama. Ja vjerujem da je vrtić raj, i za njega, jer ima igru, pjesmice, prijatelje i tete, i za mene, jer imam nekoliko sati da udahnem, pospremim kuću bez da netko iza mene istovremeno pravi nered ili da se samo odmorim.
A najbolji osjećaj na svijetu je kad ga poslije pokupim,a on sretan i nasmijan, ja odmorena i puna strpljenja. To je onaj trenutak kad shvatiš da si pogodila pravu mjeru.
Vrtić je raj. Za mene.
0 Primjedbe