Već sam pet godina mama. Pet godina zvuči puno, a opet imam osjećaj da je prošlo u trenu. Od dana kada sam rodila svoje prvo dijete, postala sam svjesna da će u nekom trenutku moje dijete početi odrastati i udaljavati se od mene. Nikada se nisam pretjerano bavila tom mišlju, činilo mi se prirodno i kao sastavni dio života. Znala sam da se djeca mijenjaju, da rastu, da sve više stvari rade sama, ali to je sve nekako bilo daleko dok se nije dogodio trenutak koji me pogodio u srce.
Sinoć je kćer prva zaspala, a sin i ja smo legli zajedno i čitali priče. Odjednom sam osjetila težinu u želucu. Onaj grč koji dođe kad shvatiš nešto što te pomalo boli, a nisi siguran zašto.
Prije nekoliko godina ja sam morala raditi sve za njih. Oblačiti ih, hraniti, kupati, tješiti. Sada većinu toga obavljaju samostalno. Male stvari koje su prije bile nezamislive, sad rade s lakoćom. I prvi put u ovih pet godina, taj me uvid pogodio. Nisam se osjećala spremno. Preplavio me osjećaj tuge. Toliko jak da sam na trenutak samo zurila u njega, a u glavi su mi se vrtjele misli. Naravno da sam sretna. Sretna sam što su zdravi, što rastu, što su sve samostalniji, što znaju što mogu, a što ne mogu. To je zapravo cilj svake mame, da dijete postane samostalno, sigurno u sebe i sposobno za život,ali mene je u tom trenutku prestravila realnost koja mi govori da će se jednog dana stvarno odvojiti od mene.
Nikada neću biti mama koja će im braniti da rade ono što žele. Nikada im neću govoriti da nešto nije dobro samo zato što se meni ne sviđa. Ako je nešto dobro za njih, uvijek ću biti podrška. Neću se miješati u njihove ljubavne odnose, u njihove izbore karijere ili prijatelja. Želim biti ona mama koja stoji iza, koja podržava, koja čeka s osmijehom i raširenim rukama, bez obzira na sve. Ali sve to nije umanjilo onaj val tuge koji me sinoć preplavio.
Dok smo ležali, počela sam mu pričati. Rekla sam mu da će jednog dana imati svoju curu, možda i svoj stan, da će raditi, imati posao, da će postati svoj čovjek, da neće trebati mamu na isti način kao sada. I on me pogledao, onim svojim velikim, iskrenim očima, i rekao: “Fuj cura, neću curu, ja ću biti samo sa svojom mamom.”
I taj mi je trenutak zvučao savršeno. Rastopila sam se. Naravno, znam da to neće biti tako. Ne bi bilo ni normalno da vjerujem u to. Djeca rastu,mpostaju svoji ljudi i To je njihov put. Ali toliko je lijepo u ovoj fazi, kad imaju pet godina i kad svijet još uvijek gledaju kroz oči djeteta, kada im je mama centar svijeta.
Sinoć sam prvi put u pet godina majčinstva osjetila tu težinu odrastanja na ovaj način. Bilo mi je teško. U tom trenutku osjećala sam kao da nemaju mamu onoliko koliko im je potrebna. Obaveze, kućanski poslovi i malo vremena za sebe... sve to pojede dane. A opet, trudim se biti prisutna u svakom trenutku, gledati ih dok pričaju, dok se smiju, dok nešto rade, ne samo prolaziti pored njih.
Jesenska večer sinoć mi je donijela jedan od najintenzivnijih trenutaka introspektive otkad sam mama. u tom miksu osjećaja, on me pogledao i rekao da ne želi curu, da želi samo mamu. I to je bio moj mali trenutak sreće.
Znam da će doći dan kada će on imati svoju curu, svoj posao, svoj život. Znam da će doći dan kad moja kćer više neće tražiti moju ruku na isti način kao sada. I znam da je to u redu. To je život. Ali ovo je sada. Ovo su te male, dragocjene godine u kojima sam još uvijek njihov centar i njihov siguran zagrljaj. I ovo je trenutak u kojem učim da majčinstvo nije samo davanje, već i puštanje. I da u tom puštanju ima i boli, ali i ljepote.
Dok ovo pišem, još uvijek čujem njegov mali glas: “Ja ću biti samo sa svojom mamom.” neću tugovati za onim što dolazi, nego ću biti prisutna za ono što je sada. Jer sada je ono što nam je dano. I sada je, zapravo, sve.
Znam da ovo sada možda zvuči čudno. Znam da će nekima biti i smiješno, ali ovo je moja istina. Pet godina sam mama i još uvijek me ponekad iznenadi koliko brzo rastu, koliko se stvari mijenjaju i koliko emocije mogu biti snažne, tuga i sreća u istoj sekundi. Sinoć sam osjetila sve to odjednom i shvatila koliko je ovo sve dragocjeno, koliko svaki zagrljaj, svaki smijeh i svaka mala rečenica znači. Iako će jednog dana sve biti drugačije, znam da ću ga pamtiti trenutke koji se događaju sada.
Jeste li i vi ikada osjetili taj trenutak kada shvatite koliko brzo vaša djeca rastu? Kako ste se nosili s tim osjećajem?”
0 Primjedbe