Sve je počelo kada sam imala četrnaest godina. Bila sam u učeničkom domu i cimerica je povraćala. Prije toga sam i sama znala povraćati kad bih bila bolesna, znala sam kakav je to osjećaj i nikada me nije bilo strah. Bilo mi je to nešto sasvim normalno. Kada sam čula da povraća, pomogla sam joj promijeniti posteljinu, sve sam odradila smireno, bez problema. Ali kad sam se vratila u svoj krevet, počeo moj pakao.
Odjednom sam se počela nekontrolirano znojiti, dlanovi su mi bili mokri, a cijelim tijelom prolazili su mi trnci. U glavi mi se vrtjela samo jedna misao: „Što ako i ja povraćam?“ Od tog trenutka moj se život okrenuo za 360 stupnjeva. Počela sam se sramiti sama sebe, jer nisam mogla vjerovati što mi se događa. Nisam razumjela svoje tijelo, svoj um, ni taj strah koji je došao niotkuda.
Sljedećeg dana na nastavi nisam mogla sjediti. Stalno sam izlazila van, hodala, čekala da povraćam... ali to se nikad nije dogodilo. Kiselina mi se stalno dizala, osjećala sam mučninu, a nakon nekoliko dana počeo se razvijati strah od previše ljudi. Nisam mogla normalno funkcionirati kada je bilo puno ljudi oko mene. Osjećala sam pritisak u prsima i samo sam čekala da budem sama. Samoću sam inače voljela. Voljela sam pisati, slušati pjesme, čitati knjige, ali od tada se moja samoća pretvorila u strahovanje. I to oko nečega što mi je do prije nekoliko dana bilo sasvim normalno.
Kada sam za vikend došla kući, rekla sam roditeljima da ne želim više ići u školu i da me strah da ću povraćati. Odgovor je bio: „Ma daj, ti nisi normalna, pa što ako povratiš?“ Imala sam osjećaj da me nitko ne razumije, ali to je bio tek početak onoga što će mi anksioznost donijeti.
Vremenom sam počela bježati s nastave. Nisam mogla podnijeti da budem okružena s trideset drugih učenika. Svaki tjedan sam samo čekala da dođem kući. Ne znam je li mi kod kuće bilo bolje ili gore, jer razumijevanja nije bilo, ali barem sam bila u poznatom prostoru i s ljudima koje znam, pa je bilo nešto manje stresno. Vremenom sam osjećala kao da gubim tlo pod nogama, i na kraju više nisam uopće išla u školu. Roditelji su me ispisali i čekala sam iduću godinu da se upišem u školu koja je bila bliže.
Tada sam se osjećala bolje. Škola je bila bliže i svaki dan sam išla busom. Imala sam osjećaj da se vraćam k sebi. I zaista, prvih nekoliko tjedana u novoj školi bilo je savršeno. Sprijateljila sam se s dosta ljudi, uživala, smijala se, disala. Ali nije dugo trajalo. Strah od puno ljudi se vratio, a na praksu koju sam trebala ići nisam mogla. Umjesto toga, provela bih tih šest sati vani, na hladnoći, samo da izbjegnem gužvu i nepoznata lica. Svako jutro sam osjećala grč u želucu, a putem do škole molila sam se da mi se nešto ne dogodi. Kada sam došla u školu počela je panika što sam udaljena od kuće i razmišljanje kako ću se vratiti doma. Jednom se dogodilo da me bus dovezao do škole, a ja sam se s tim istim busom odmah vratila kući.
Vidjela sam da ne mogu. Pokušavala sam razgovarati s roditeljima, ali nisam imala podršku. Kako je vrijeme prolazilo, sve je postajalo teže i na kraju sam se ispisala iz škole. Otišla sam kod psihologice, koja mi je rekla da imam panične napade. „Sve je u tvojoj glavi“ — to je rečenica koju sam od tada čula nebrojeno puta. Pokazivala mi je vježbe disanja, ali one mi nisu pomagale. Jer kad te taj val panike pogodi, u tom trenutku ne pomaže ništa.
Kada sam napustila školu, slušala sam svašta — da sam nitko i ništa, da ih je sram, da sam glupa. Počeli su me uspoređivati s drugima „Vidiš kako on može.“
Te usporedbe su me slamale. Nitko nije mogao razumjeti da ja zaista želim, da ne radim ovo jer mi se ne da nego zato što psihički ne mogu.
Mislila sam da je taj strah najgore što mi se dogodilo, ali uskoro je postalo još gore. Počela sam se bojati izlaska iz kuće. Nekad sam cijeli dan bila u krevetu, jer sam vjerovala da ću se srušiti. Ustajala bih samo po nešto za jesti ili do wc-a, i to bih radila brzo, da se „ne srušim“, pa bih se odmah vratila u krevet.
Kako nikom nisam mogla objasniti taj osjećaj ludila — kao da gubim tlo pod nogama, kao da nisam ovdje. Derealizacija je bila česta, imala sam osjećaj kao da letim, kao da nisam u svom tijelu, i bilo je jako teško nositi se sama sa svime.
U tom periodu moji roditelji su se rastali. Ja sam bila psihički na dnu. Bojala sam se biti sama doma. Moj otac, s kojim sam tada živjela, htio je započeti novi život i njemu nije bilo važno što se sa mnom događa. Raspadala sam se od plača kad bi negdje odlazio. Molila sam ga da ne ide, ali njemu nije bilo važno. Osjećala sam da svima smetam, ali nisam si mogla pomoći.
Našla sam novog psihologa kod kojeg sam imala osjećaj da me zaista razumije. Jednog dana me tata vozio kod njega, i nakon razgovora, u kojem sam se prvi put nakon dugo vremena osjećala bolje, pitao me što mi je rekao. Kad sam mu ispričala, samo je odgovorio: „Eto vidiš, to sam ti i ja govorio, ali ti nećeš slušati. Želiš ići kod psihijatra samo da me sramotiš.“ Osjećala sam se sama i tužno.
Noćima nisam spavala, preispitivala sam sebe — zašto me nitko ne može razumjeti, zašto svima smetam? Tada se pojavio novi strah — od bolesti. Guglala sam svaki mogući simptom i svaki je ukazivao na nešto strašno: srčani, moždani, rak... Gotovo svaki dan bila sam kod doktora, a večer je bila rezervirana za hitnu.
Nakon brojnih pretraga, sjećam se da mi je doktorica rekla da više ne zna što bi sa mnom jer ima cijeli bunt papira i sve je uredno. Ali ja sam uvijek imala ono „ali... možda su pogriješili, možda će sutra nešto pokazati“. Za mene je svaki dan bio preživljavanje, a ne život.
Kasnije sam proživljavala kao neki novi život, polako sam počela izlaziti iz kuće. Svaki izlazak bio je kao moja mala pobjeda jer se ništa nije dogodilo. Bila sam ponosna na sebe. Da, čudno je kako sam bila ponosna na sebe što sam prošetala ulicom, ali tako je. Svaki korak bio je dokaz da mogu.
S godinama sam se uz pomoć terapije i lijekova uspješnije nosila sa svime — sve dok nije došao novi strah: strah od ludila. Derealizacija se vraćala s vremena na vrijeme, taj osjećaj da nisam ovdje, da nisam u svom tijelu, i onda bi došla misao: „Što ako poludim? Što ako napravim nešto loše? Što ako me proglase ludom?“
To mi je i danas jedan od najgorih osjećaja. No, nekoliko godina kasnije preselila sam se u Njemačku, i tek tamo sam počela živjeti punim plućima. Bila sam u klinici mjesec dana, imala svakodnevne šetnje, vježbe opuštanja i novu terapiju. Od tada je prošlo šest godina i mogu reći da se sada jako dobro nosim s tim. Kada pomislim na početak, sada je svaki dan moja mala pobjeda.
Kad sam rodila prvo dijete, uvijek sam govorila da me ono izliječio. Panični napadi su nestali, nisam trebala lijekove, ali kada sam ostala trudna s drugim djetetom, napadi su se, vjerojatno zbog hormona, vratili. Doduše, tada sam već znala što trebam raditi, kako da si olakšam. Bila sam većinu dana sama s djecom, praktički s dvije bebe, i nisam imala vremena previše razmišljati o napadima.
Panični napadi se javljaju i sada. Nekad blaži, nekad toliko jaki da u trenutku poželim nestati. Ali živim. I iako sam na početku bila potpuno sama, bez ičije podrške, sada imam muža koji me možda ne razumije, ali me podržava i nikada me nije osuđivao. Tu je i moja mama, koja mi je sada velika podrška.
Bez obzira koliko je teško, važno je znati da panični napad nije ludilo. Znam, kada si u tom trenutku, ne osjećaš tako, ali to stvarno nije ludilo. To je tijelo koje viče da mu je previše, i srce koje se pokušava zaštititi. I svaki put kad preživiš još jedan napad, to nije poraz — to je pobjeda. Tvoja mala, ali ogromna pobjeda.
Ako želite da pišem o tome kojim metodama je meni postalo lakše i kako se danas nosim s tim, napišite mi u komentarima. Možda će moje iskustvo pomoći nekome da shvati da nije sam.
0 Primjedbe