Nedavno sam na storyju spomenula kako naša djeca pričaju četiri jezika, i odmah su počele stizati poruke tipa “zar nije to previše?”, “ne opterećujete li ih malo?” i “kako se oni snađu u svemu tome?”.
Iskreno, nisam to doživjela kao napad, više kao zanimljivo pitanje jer mnogi stvarno misle da je višejezičnost nešto što djecu zbunjuje.
Moj muž i ja smo se upoznali u Njemačkoj. On nije odavde, a ja tada nisam znala ni riječ njemačkog. Pričali smo engleski jer nam je to bio jedini zajednički jezik. I tako je ostalo, do danas među sobom pričamo engleski. Kad sam rodila prvo dijete, dogovor je bio jednostavan: svatko priča na svom jeziku. On na svom materinjem, ja na hrvatskom, a njemački se ionako čuje svuda oko nas. S vremenom sam naučila njemački, dovoljno da se sporazumijem i da sve razumijem, ali iskreno, i dalje ne pričam uvijek gramatički točno. I zato sam odlučila da s djecom ostanem dosljedna i da s njima pričam isključivo hrvatski. To mi je važno. Ne samo zato što želim da razumiju mene i moju obitelj, nego zato što jezik nosi i emociju. Kad im kažem “volim te” na hrvatskom, to zvuči baš onako kako osjećam.
Moj sin je progovorio dosta kasno, negdje sa dvije i pol, skoro tri godine. Iskreno, tada sam se malo zabrinula, ali nisam paničarila. Znala sam da su dječaci često sporiji, a osim toga, on je od početka slušao četiri jezika i trebao je vremena da sve to “posloži” u svojoj glavi. Kad se rodila kćer, ona je sve radila brže. Brže je prohodala, brže pričala, brže učila nove riječi. Sad kad gledam unazad, shvaćam da je to jednostavno njezina priroda.
Kod nas doma svatko priča svoj jezik. U vrtiću je njemački, muž i ja pričamo engleski, a kad dođe vikend sve to se pomiješa u jedan veliki miks jezika. Djeca razumiju sve, samo u različitim omjerima. Najbolje im ide hrvatski i engleski, jer ih najviše čuju. Njemački sve bolje razumiju, pogotovo stariji sin otkako ide u vrtić. Mužev materinji jezik im ide sporije, jer njega nema doma više od pola dana, ali i to se polako popravlja.
Od nedavno starije dijete ide kod logopeda — ne zato što ne zna pričati četiri jezika ili mu je previše, nego zato što neke riječi ne izgovara pravilno. Kad sam pitala logopeda misli li da ta naša višejezičnost ima veze s tim, rekao mi je: “Ne, nikako. Ako vi prestanete pričati na svojim materinjim jezicima, djeca bi ih mogla s vremenom potpuno zaboraviti.” To mi je nekako potvrdilo ono što sam cijelo vrijeme osjećala — da djeca nisu “preopterećena”, nego obogaćena.
Nikada nisam gledala na to kao na problem, nego kao na blagoslov. Naravno da ima trenutaka kad je izazovno. Treba ih ispravljati na četiri jezika, treba znati kada koji koriste, treba imati strpljenja kad se zamisle i pokušavaju pronaći pravu riječ. A zna se dogoditi i da usred rečenice izmiješaju sva četiri jezika — doslovno u jednoj rečenici! Meni to bude urnebesno, njima potpuno normalno. I ono što je najzanimljivije — oni točno znaju s kim koji jezik pričaju. S bakom hrvatski, s tatom njegov jezik, s odgajateljicom njemački, a sa mnom ponekad sve pomiješaju jer im se ne da razmišljati.
Ponekad ih slušam i mislim si — da sam ja morala to sve naučiti kao odrasla, odustala bih nakon prvog tjedna. Ali djeci je to sve prirodno, kao da im mozak zna da imaju više ladica i samo prebacuju iz jedne u drugu.
Djeca su nevjerojatna. Njihov mozak sve to upija kao spužva. Kad vidiš kako tvoj trogodišnjak jednom bakom priča hrvatski, s tatom prebaci na drugi jezik, a u vrtiću pjeva pjesmice na njemačkom shvatiš da oni mogu puno više nego što mi odrasli mislimo.
Znam da mnogima sa strane to izgleda kao “opterećenje”, ali meni to izgleda kao dar. Da, možda su malo kasnije propričali, možda im je ponekad teško prebaciti se s jednog jezika na drugi, ali istovremeno oni već sada razumiju kulturu i emociju četiri naroda. To ne možeš kupit' ni u jednoj školi. Uostalom, nije poanta da znaju četiri jezika savršeno. Poanta je da razumiju tko su, da se mogu izraziti, da mogu pričati s bakom, djedom, tatom, s učiteljicom, s prijateljima. Da znaju da pripadaju više svjetova, i da im to nije zbunjujuće, nego prirodno.
Za mene, to što naša djeca odrastaju višejezično nije ništa “pretjerano”. To je samo naš način života. Muž i ja nismo sjeli i rekli “ajmo učiti dijete četiri jezika”, nego je to jednostavno ispalo tako jer živimo u drugoj zemlji, dolazimo iz različitih kultura i komuniciramo na trećem jeziku. Kad sve zbrojim — da, trebalo je više truda. Trebalo je više ponavljanja, više strpljenja, više smiješnih situacija kad dijete izmiješa tri ili četiri jezika u jednoj rečenici, ali kad čujem njih dvoje kako prevode jedno drugome, kako kćer ispravlja brata, ili kad stariji kaže “mama, kako se ovo kaže na hrvatski?”, sve to ima smisla.
Za kraj, ako me netko pita bi li opet tako, bez razmišljanja bih rekla da. Jer kad znaš više jezika, svijet ti je jednostavno veći, a ja želim da mojoj djeci svijet nikad ne bude premalen.
0 Primjedbe