Planovi za novu godinu
Bez velikih odluka, samo tihe želje
Nisam osoba koja donosi novogodišnje odluke. Nikad nisam bila. Znaš ono kad ljudi već sredinom prosinca naprave popis od deset stvari koje će „sigurno“ promijeniti od 1. siječnja? Ja to gledam sa strane i pomalo se smiješim. Ne zato što mislim da je loše, nego zato što znam sebe. Znam da se život ne mijenja preko noći i da stvarne promjene dolaze polako, često onda kad ih uopće ne planiraš. Zato ja novu godinu ne dočekujem s odlukama, nego s nadama. S tihim željama koje nosim u sebi, bez pritiska, bez obećanja koja možda neću moći ispuniti.
Želja da konačno imamo svoj dom
Jedna od tih želja za iduću godinu je kupnja kuće. Ne luksuzne, ne savršene, nego naše. Kuće u kojoj će djeca imati dvorište, gdje će se čuti njihov smijeh, gdje ćemo piti kavu na stepenicama i gledati kako odrastaju. Ne sanjam o savršenim zidovima ni dizajnerskom namještaju. Sanjam o osjećaju sigurnosti. O mjestu koje ćemo nazivati domom bez zadrške. Znam da to nije mala želja i da ne ovisi samo o nama, ali vjerujem da je u redu imati velike snove. Ponekad se baš oni, uz puno strpljenja, i ostvare.
Povratak sebi kroz posao
Već pet godina sam doma. Pet godina majka sam prije svega. I ne žalim zbog toga. Bilo je teško, iscrpljujuće, ali i predivno. Međutim, osjećam da je došlo vrijeme za novu fazu. Nadam se da će moja kćer od iduće godine krenuti u vrtić. Ta mala, ali velika promjena za mene znači početak nečeg novog. Povratak radu, obavezama, razgovorima koji nisu samo o dječjim obrocima i spavanju. Ne zato što ne volim biti mama, nego zato što želim biti i nešto više od toga. Želim se ponovno osjetiti korisno, aktivno, svoje. Rad ne doživljavam kao bijeg od djece, nego kao povratak sebi.
Više druženja, manje povlačenja
Ako postoji nešto što sam shvatila otkad sam mama dvoje male djece, onda je to koliko se lako izgubiš u svakodnevici. Dani prolaze, rutine se ponavljaju, a druženja se svedu na poruke koje nikad ne odgovoriš na vrijeme. U novoj godini željela bih se više družiti. Više kava koje se ne odgađaju. Više razgovora uživo, ne samo preko ekrana. Ne moraju to biti velika okupljanja, niti savršeno isplanirani izlasci. Dovoljno je sjesti s nekim tko te razumije i osjetiti da nisi sama.
Briga o sebi bez grižnje savjesti
Kao mama, često zapostavim sebe. Ne namjerno, nego nekako usput. Uvijek ima nešto hitnije: dijete, kuća, obaveze, netko drugi. A ja? Ja dođem na red zadnja. U idućoj godini željela bih to barem malo promijeniti. Ne govorim o velikim promjenama ni skupim tretmanima. Govorim o sitnicama: šetnji bez žurbe, toplom tušu bez prekida, knjizi koju ću čitati do kraja. O tome da se sjetim da sam i ja osoba, ne samo mama. Briga o sebi nije sebičnost. To sam naučila, iako mi je trebalo vremena.
Manje pritiska, više mira
Ne želim si zadavati ciljeve koji me guše. Ne želim da nova godina krene s osjećajem da moram nešto postići da bih bila vrijedna. Želim više mira. Više prihvaćanja. Više razumijevanja prema sebi kad ne ide sve po planu. Život s djecom naučio me da planovi često padnu u vodu, ali da se u tom kaosu kriju najljepši trenuci.
Najveća želja koja nadmašuje sve ostale
I na kraju, ono najvažnije. Ono što uvijek dolazi prvo, bez obzira na godinu, planove i snove. Samo želim da smo svi zdravi i na okupu. Da se budimo zajedno. Da se smijemo, čak i kad je teško. Da imamo jedni druge. Sve ostalo dođe i prođe. Kuće, poslovi, planovi… ali obitelj ostaje. Ako me nova godina nauči samo jednom – da još više cijenim ono što već imam – bit ću zahvalna.
Ne trebam savršenu godinu. Treba mi stvarna. Ona s usponima, padovima, dječjim zagrljajima i tihim večerima kad znam da sam točno tamo gdje trebam biti.
0 Primjedbe