Organizacija igračaka prije nove godine
Ili kako sam pokušala spasiti živce prije nego što spasim igračke
Ako postoji nešto što me stvarno može izbaciti iz takta, to su igračke posvuda. I ne mislim na par kockica na tepihu. Mislim na milijardu igračaka ispod sofe, kreveta, stola, u kutovima koje ni ne znaš da postoje dok ne nagaziš na nešto tvrdo bosom nogom. To je onaj trenutak kad ti nije jasno kako se uopće toliko toga moglo stvoriti u jednoj kući.
Moja djeca imaju jako puno igračaka. Stvarno puno. I ne, to nije zato što im stalno kupujemo nove. Mi jako rijetko kupujemo igračke. Većina tih igračaka došla je od bake i djeda, s najboljom namjerom, naravno. I onda se to samo gomila. Polako, ali sigurno.
Igračke koje su „slučajno“ ostale u podrumu
Kad smo se selili, dio igračaka ostao je u podrumu kod prijatelja. I iskreno? Bogu hvala na tome. To je bio jedan od onih trenutaka kad shvatiš da život zna biti dobar i kad se nešto izgubi. Djeca se toga ni ne sjećaju. A ja? Ja sam dobila malo više zraka u stanu. Ali i dalje, ono što je ostalo kod nas bilo je sasvim dovoljno da imam osjećaj kao da cijeli dan samo idem za djecom i ponavljam isto: „Pospremi igračke.“ Ili, realnije, da to na kraju ipak napravim sama jer mi se ne da slušati još jedno natezanje.
Djeca – mali sakupljači svega i svačega
Moja djeca su sakupljači, ali ne samo igračaka. Svega. Kamenčića, papirića, poklopaca, komadića koji „još mogu poslužiti“. Pokidana igračka? Nema veze, treba nam. Deset istih figurica? Apsolutno treba. Ne znaš zašto, ali treba. I dok ih gledaš kako se brane za svaku sitnicu, shvatiš da njima te stvari stvarno nešto znače. Problem je samo što nama odraslima to izgleda kao kaos.
Nekoliko velikih kutija i jedna velika laž
Sve igračke bile su u nekoliko velikih kutija. Zvuči organizirano, zar ne? Nije. To je bila lažna organizacija. Sve unutra, pa nek se snađu, a snalaženje je značilo da se svaki dan sve opet izvadi van, raspe po cijelom stanu i završi na mjestima na kojima nikad ne bi trebalo završiti. I onda sam odlučila. Ne zbog Nove godine. Ne zbog nekog posebnog trenutka. Nego zato što sam shvatila da mi je dosta.
Razvrstavanje koje me šokiralo
Kad sam počela razvrstavati igračke, ostala sam u šoku. Stvarno. Napunila sam tri velike vreće samo stranih igračaka. I još jednu vreću igračaka s kojima se uopće ne igraju, ali su bile tu. Jer zašto ne bi bile, da mama ima još malo posla svaki dan. I ono najgore? Djeca ih uopće nisu tražila. Nisu primijetila da ih nema. To je bio trenutak kad sam shvatila koliko toga zapravo ni ne trebaju.
Jedna kutija i mirniji živci
Na kraju sam im ostavila samo jednu kutiju igračaka. Jednu. Sve što nije stalo unutra – nije ostalo. I ne, nisam bacila sve. Nešto sam spremila, nešto donirala, nešto jednostavno maknula iz svakodnevnog prostora. I dogodilo se nešto zanimljivo. Djeca su se počela više igrati. Manje su se svađali. Igra je postala mirnija, smislenija, a ja sam se prvi put nakon dugo vremena osjećala kao da nisam stalno u borbi s neredom.
Manje igračaka, više mira
Ne tvrdim da je ovo rješenje za sve. Ne tvrdim ni da će potrajati zauvijek. Ali znam jedno – meni je pomoglo. Moji živci su zahvalni. Moj stan je zahvalan. I djeca, iako toga nisu svjesna, isto. Organizacija igračaka prije nove godine za mene nije bila stvar estetike. Bila je stvar preživljavanja. Jer ne želim u novu godinu ući umorna, živčana i okružena milijardom stvari koje nam ne trebaju. Želim ući lakše. Jednostavnije. S manje igračaka ispod sofe i više mira u glavi.
I iskreno? Jedna kutija je sasvim dovoljna.
0 Primjedbe