Blogmas #7 - Snijeg i Finska

 Snijeg i Finska: moja zimska želja

Kad zahladi, u meni se odmah probudi ona mala djevojčica koja jedva čeka snijeg. Onaj pravi, gusti, bijeli snijeg koji prekrije sve, stiša grad i donese mir koji samo zima može dati. Svake godine gledam kroz prozor, kao da će svakog časa početi padati pahulje koje nikako da se pojave.

U Njemačkoj gdje živimo snijeg padne, ali nekako minimalno. Tek toliko da djeca viknu: “Pada snijeg!” i onda deset minuta kasnije — gotovo. Otopi se, nestane, kao da je bio samo mala šala. I svaki put mi bude malo krivo jer voljela bih da djeca dožive onu pravu zimsku radost kakvu sam ja imala kad sam bila mala. U mom sjećanju to su zime pune snijega, igre i smijeha.

Zimska radost koju želim za djecu

Ja bih voljela da oni mogu otrčati van, ostavljati tragove u snijegu, praviti snjegovića koji se ne raspadne nakon sat vremena jer se sve otopi, da se grudaju, da budu mokri do koljena, ali sretni do neba. Ta prava zimska radost mi fali — i zbog sebe i zbog njih.

Dok gledam kako se djeca vesele svakom bijelom pahuljicom koja se spusti, shvaćam koliko je važan pravi zimski ugođaj. Ta vrsta zime koja stvara uspomene za cijeli život, zima u kojoj se smijemo, igramo i osjetimo hladnoću na obrazima.

Moja velika zimska želja: Finska

Godinama postoji jedna velika želja — Finska, selo Djeda Božićnjaka. To mi je od malena posebna priča. Ne zato što očekujem savršenu bajku, nego zato što volim ideju prave zime: snijeg koji stoji danima, tišina koja zameti sve, svjetla koja se presijavaju po snijegu, kućice od drva koje izgledaju kao da ih je netko nacrtao. To je svijet koji odiše mirom, bijelim pokrivačem i čarolijom.

Ne bih išla zbog velikih događaja ili atrakcija. Meni je dovoljno biti tamo, u tom miru i toj bjelini. Da djeca hodaju kroz pravi snijeg, da ostavljaju tragove, da im se lice zarumeni od hladnoće, a oči sjaje od uzbuđenja. To je dovoljno da cijeli put ima smisla.

Zimska šetnja kroz šumu

Zamišljam nas kako hodamo kroz snježnu šumu, sve tiho, samo škripanje snijega pod nogama. Djeca ispred nas, ja ih gledam i mislim: “Evo, ovo je zima kakvu sam htjela da dožive.” Bez žurbe, bez blata, bez razočaranja kad se snijeg otopi u pola dana. Samo pravi zimski doživljaj.

Selo Djeda Božićnjaka nije samo zbog poklona ili spektakla. Djeca vjeruju, i to je najljepši dio. Ta iskrenost, iščekivanje, mala čar koju nose u sebi — to je ono što nas povezuje i što čini ovu želju posebnom.

Više od putovanja: osjećaj koji nedostaje

Moja želja za Finskom nije samo putovanje. To je želja za osjećajem koji ovdje ponekad nedostaje. Za jednostavne zimske trenutke: ledeni zrak koji pecka po obrazima, snijeg koji se lijepi za rukavice, kape koje stalno klize preko očiju, hladne ruke koje griješ dahom. Sve ono što zima donosi kada je stvarno zima.

Zamišljam kako se smijemo dok pravimo snjegovića, kako djeca trče i bacaju snijeg jedno na drugo, kako se vraćamo kući crvenih obraza i sretni do neba. Svaka pahulja, svaka hladna ruka i svaki trag u snijegu postaju sjećanje koje nosimo zauvijek.

Mala zimska čuda kod kuće

Do tada, nadam se da će nas ova godina možda iznenaditi. Možda padne više snijega nego inače. Možda ćemo imati par dana kad ćemo biti vani, grudati se, praviti mali snjegović, makar i nesavršen. I to bi mi već puno značilo.

I znam da mnogi jedva čekaju ljeto, sunce i more, ali moja mala zimska želja ostaje ista — malo više snijega i jednog dana put u Finsku. Da konačno doživimo pravu zimsku priču koju nosim sa sobom još od djetinjstva.