Protesti u Njemačkoj

Živimo u velikom gradu, ali ne baš u samom centru. Naša kuća je malo dalje, gdje su ulice tiše, gdje se djeca mogu igrati na ulici bez straha, gdje zrak nije toliko težak od automobila i buke. Volim taj mir. Ali, ponekad moramo u grad. Obaviti neku važnu stvar, otići na termin, kupiti nešto što ne možemo naći bliže domu. I svaki put kad odemo u grad, gotovo uvijek se naiđe na prosvjed.

Grad koji uvijek protestira

Ne govorim o kakvim malim okupljanjima. Ne. To su velike skupine ljudi, s transparentima, megafonima, zastavama i ozbiljnom energijom. S jedne strane razumijem – ljudi imaju pravo izraziti svoje mišljenje, boriti se za svoja prava, za stvari koje smatraju nepravdom. Ali, s druge strane, ne mogu se oteti osjećaju da je to ponekad pomalo iritantno. Zašto? Zato što ponekad dolazi do toga da grad postane gotovo neprohodan, promet stane, a ljudi koji žele obaviti svoje svakodnevne stvari – ne mogu.

U zadnje vrijeme, sve češće vidim prosvjede Palestinaca koji traže svoja prava u Njemačkoj. Ne mislim da je ovo jednostavna tema – nije. Razumijem da svijet nije pošten, da su ljudi proživjeli strašne stvari i da traže bolji život. Ali kad to dolazi u državu koja ti je pružila sigurnost, krov nad glavom, školu za djecu, posao ili mogućnost da živiš mirno – teško mi je razumjeti.

Nepravda ili nepoštivanje

U osnovi, osjećam da postoji velika razlika između borbe za vlastita prava i pokušaja nametanja pravila na mjesto koje te primilo. Došao si iz zemlje u kojoj se ratuje, iz zemlje u kojoj ljudi svakodnevno gube živote, iz zemlje u kojoj se ništa ne može planirati. Došao si ovdje jer želiš bolji život. I to je razumljivo. Ali, ako si ovdje i uživaš u svim tim pogodnostima koje ti država daje – stvarno nije jasno zašto bi tražio da se pravila tvoje stare zemlje uvedu ovdje.

Ne govorim ovo da bih bila bezosjećajna. Ne bih mogla tako razmišljati da ne znam kroz što su ljudi prošli. Ali osjećam da postoji granica. Granica između traženja svojih prava i pokušaja nametanja vlastitih zakona ili običaja na društvo koje te je primilo i koje ti pruža priliku.

Frustracija svakodnevnim životom

Kad idem u grad, a naiđem na prosvjed, osjećam frustraciju. Ne zato što se netko želi boriti za svoja prava, nego zbog toga što to utječe na moj svakodnevni život. Moram planirati put dulje, izbjegavati ulice, ponekad promijeniti rutu, čekati satima u prometu. I sve to zbog nečega što mi nije nimalo prijetnja, ali mi oduzima vrijeme, energiju i mir.

Vidim ljude kako viču, drže transparente, negoduju. I pitam se: zašto ne u svojoj zemlji? Zašto ovdje? Zašto ne boriti se tamo gdje je sve počelo, gdje se zakoni ne poštuju i gdje je zaista opasno živjeti? Jer tamo bi to imalo smisla. Ovdje, u Njemačkoj, u zemlji koja je stabilna i koja ti pruža sigurnost – ta energija djeluje pomalo kao nametanje.

Pitanje identiteta i prava

Čini mi se da je problem u tome što ljudi donesu cijelu povijest svojih borbi i očekivanja, ali zaborave da su došli u novo društvo. Društvo koje ima svoje zakone, svoja pravila, svoj poredak. Kada se pokušava primijeniti stara pravila, stvara se konflikt. I nije uvijek problem u zakonima države ili politici. Problem je u identitetu, u osjećaju da „ja mogu više“ jer sam preživio teške stvari. Ali realnost je da ako želiš ovdje živjeti, moraš poštovati ovo mjesto.

Razumijem frustracije. Razumijem strahove. Ali isto tako osjećam da granica mora postojati. Ako netko ovdje želi imati bolji život, onda je na njemu da se uklopi, da doprinese, da se bori za sebe, ali ne na štetu drugih.

Gledam i pitam se

Ponekad, kad prolazim gradom i vidim prosvjed, gledam ih s prozora ili s ceste dok stojim u prometu. Pitam se što oni doista žele. Sigurno žele promjenu. Sigurno žele poštovanje i prava. Ali hoće li to postići na način koji vrijeđa i opterećuje druge? Hoće li razumjeti da je za mnoge ovdje, koji nisu iz njihove situacije, to veliki teret i stres?

I dok stojim, gledam ljude kako viču, pitam se: koliko je stvarno moguće dobiti prava bez da se uzrokuje nepravda drugima? Koliko je moguće boriti se za sebe, a da pri tome ne ometaš tuđe živote?

Ne mogu reći da imam sve odgovore. Ne mogu reći da sam potpuno protiv ili potpuno za, jer ovo nije crno-bijelo. Ali znam da mi je teško razumjeti način na koji se prosvjedi odvijaju ovdje. Znam da bih željela da ljudi cijene priliku koju imaju u ovoj zemlji i da se bore tamo gdje je to stvarno potrebno.

U našoj svakodnevici, u gradu koji je inače miran i funkcionalan, prosvjedi izazivaju kaos i frustraciju. I dok razumijem svijet u kojem su ti ljudi odrasli, dok znam koliko su pretrpjeli, ipak osjećam da ovdje ne bi trebali nametati pravila svoje stare zemlje. Ovdje trebaju naučiti poštovati pravila koja omogućuju da svi živimo zajedno u miru.