Naša zimska rutina

 Naša rutina zimi

Zima je tu. Hladno je, dani su kraći, a mi provodimo više vremena unutra. Iako se ponekad čini da je sve isto kao i ljeto ili proljeće, zima donosi svoj ritam, svoje male rituale i trenutke koje čekamo cijelu godinu. Ovdje ću ti opisati našu prosinačko-siječanjsku rutinu, dan po dan, kako izgleda život kad smo kod kuće, u toplini, s djecom i s tim malim zimskim čarolijama koje toliko volimo.

Jutro – polagano buđenje

Naša zima počinje polagano. Djeca se bude između 7 i 8 sati, a ja ih često vidim prvi put tek kad sunce polako probije kroz prozor. Nije lako ustati kad je vani mračno, ali ta tišina jutra ima neku čaroliju.

Prvo je kava. Ne pitaj, bez toga ne krećem. Dok pijem, gledam djecu kako se polako protežu i šeću po kući u pidžamama koje su prevelike ili prekratke, ovisno o tome koliko su narasli od prošle zime. Ponekad se smijem samoj sebi jer znam da je to početak dana, ali i početak malih kaosa koji slijede.

Doručak i mali kaos

Doručak kod nas zna trajati sat vremena. Djeca traže sve i svašta: “Mama, hoću to, hoću ono, neću to…” dok ja pokušavam smiksati nešto jednostavno, ali hranjivo. Ponekad to znači zobene pahuljice s voćem, ponekad tost sa sirom i malo kaosa na stolu.

I dok jedemo, pričamo. Ponekad o danu, ponekad o ničemu. I upravo te male razgovore volim najviše – kad se smijemo, kad oni nešto smišljaju, kad ja pokušavam biti ozbiljna, ali ne mogu.

Dječja igra i nered

Nakon doručka dolazi igra. Nered je zajamčen. Zimi, kad ne možemo provesti toliko vremena vani, igra se seli u dnevni boravak. Igračke su svuda. Sjedim ponekad i gledam kako jedan drži kockice, drugi ljubi plišance, a treći pokušava smjestiti sve u kutiju koja je premala.

Iako ponekad pomislim “kako ovo ikad završiti”, onda se sjetim da su upravo ti trenuci čarobni. Nije savršeno, nije uredno, ali je naše. I nakon par sati nered više ne gledam kao problem – gledam ga kao dokaz da živimo, da se smijemo, da stvaramo uspomene.

Pauza za ručak i kratki odmor

Priiprema ručka u kuhinji, mali odmor i ponovno spremanje stana. Djeca su nekad toliko uzbuđena od igre da ne žele jesti, ali uspijevam ih natjerati da sjede barem 10 minuta.

Nakon ručka dolazi mali odmor. Za djecu znači spavanje ili tiho crtanje, a za mene? Konačno 10 minuta tišine, šalica kave, ponekad pogled kroz prozor. Te male pauze zimi znače sve. Hladno je, mrak pada rano, a te minute daju mi snagu da izdržim ostatak dana.

Popodnevne šetnje ili kreativnost u kući

Ako nije prehladno, trudimo se izaći barem na kratku šetnju. Djeca obožavaju gledati pahulje, a ja volim taj mir dok hodamo ulicama koje su tihe, gotovo prazne.

Kad ne možemo van, kreće kreativnost u kući: bojice, plastelin, slagalice. Zimi je svaki kutak dnevnog boravka mali kreativni prostor. A ja? Ja pijem čaj, nadgledam i povremeno sudjelujem, jer nema ničeg boljeg od zajedničke igre, čak i kad su ruke prepune boje i kose mi se ljepe papirići.

Večernja rutina – polako prema miru

Večer dolazi brzo. Djeca su umorna, ali još uvijek žele priče, zagrljaje i pjesme. Kupanje, pidžame, četkanje zubića. Polagano tonemo u ritam noći.

Kad ih stavim na spavanje, kuća postaje tiha. Zima u tišini ima neku posebnu ljepotu. Lampice na jelki trepere, mala svjetla u sobi stvaraju osjećaj sigurnosti i doma. I tada pijem još jednu šalicu čaja, razmišljam o danu, pišem kratke bilješke u dnevnik i gledam kroz prozor kako pada noć.

Male radosti zimi

Iako zima može biti izazovna, kratki dani i hladnoća donose male radosti. Palačinke za doručak, toplina doma, miris kolača, zajedničke šetnje i tišina kad djeca spavaju. To su trenuci koje pamtim. I znam da će jednog dana oni pamtiti isto, makar drugačije.

Naš zimski ritam

Naša rutina zimi nije savršena. Nije uredna ni mirna cijeli dan. Ali je stvarna. I baš zato je lijepa. Čak i kad sam umorna, kad nered preplavi dnevni boravak ili kad djeca vrište, znam da smo zajedno i da te male rutine grade naš život.

Zima je vrijeme kada se uspori, kada se cijene male stvari, kada lampice i smijeh daju toplinu srcu. I zato volim naš zimski ritam – on je naš, naš mali svijet u kojem je sve što mi treba upravo tu, u dnevnom boravku, u zajedničkim trenucima, u smijehu djece i tišini nakon njihovog spavanja.