Treba mi prostor u kojem nisam ničija mama

 Treba mi prostor u kojem nisam ničija mama

Volim biti mama. Stvarno volim. Obožavam svoju djecu, njihov smijeh, njihove ruke oko vrata, način na koji me traže pogledom kad nisu sigurni. Biti mama je za mene nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. I istovremeno nešto najteže. Te dvije stvari mogu postojati zajedno, iako se često ponašamo kao da ne smiju.

Pet godina u ulozi koja nikad ne prestaje

Moj sin se rodio prije pet godina. Od tog trenutka moj život se potpuno promijenio. Nisam radila. Nisam išla nigdje bez njih. Sve se vrtjelo oko djece, njihovih potreba, ritma, sna, bolesti, pelena, kasnije vrtića, pitanja, plača, smijeha. Nisam nestala, ali sam se jako utišala. Dani su bili ispunjeni, ali iscrpljujući. Noći kratke. Tijelo umorno. Glava stalno uključena. Mama nema pauzu. Mama nema „offline“.

Kad cijeli dan slušaš svoje ime

„Mama.“

„Mamaaaa.“

„Mama, vidi.“

„Mama, dođi.“

Nekad mi se čini da u danu ne čujem nijednu drugu riječ. I ne žalim se, ali istina je – nekad mi treba tišina. Nekad mi treba da me nitko ništa ne pita. Da me nitko ne zove. Da ne moram donositi odluke.

Jer mama stalno odlučuje. Što ćemo jesti. Kad ćemo spavati. Kako ćemo riješiti svađu. Kako smiriti suze. Kako ostati mirna kad bi najradije pobjegla u kupaonicu i zatvorila vrata.

Volim ih, ali sam i dalje ja

Ovo mi je trebalo dugo da si priznam bez grižnje savjesti. Volim svoju djecu, ali nisam samo njihova mama. Postojala sam i prije njih. Imala sam misli, želje, snove, tišinu u glavi. I ne, to ne znači da bih išta mijenjala. Ali znači da ponekad trebam prostor u kojem nisam ničija mama.

Kad mir postane potreba, a ne luksuz

Postoje dani kad mi u danu treba mir. Ne sat vremena spa. Ne vikend u hotelu. Samo mir. Deset minuta bez pitanja. Bez objašnjavanja. Bez „mama, mama“. Mir u kojem mogu popiti kavu dok je još topla. U kojem mogu sjediti i gledati kroz prozor. U kojem mogu biti sa svojim mislima, bez krivnje. Ali taj mir se često doživljava kao sebičnost.

Krivnja koja dolazi uz svaku potrebu

Čim pomislim da mi treba prostor, pojavi se krivnja. Jesam li loša mama? Jesam li nezahvalna? Djeca su zdrava, imam sve, zašto mi treba još nešto? A istina je jednostavna – zato što sam čovjek.

Nitko ne može davati stalno, a da se ne isprazni. I mama koja nikad nema prostor za sebe polako postaje umorna, razdražljiva, prazna. A to ne koristi nikome, najmanje djeci.

Mama koja diše je bolja mama

Kad imam tih deset minuta. Kad mogu biti sama. Kad mogu udahnuti. Ja sam bolja mama. Strpljivija. Nježnija. Prisutnija. Ne trebam puno. Ne trebam bijeg od obitelji. Trebam povratak sebi.

Normalizirajmo potrebu za prostorom

Voljela bih da prestanemo glumiti da je majčinstvo samo nježno i slatko. Da priznamo da je naporno. Da je iscrpljujuće. Da je ponekad previše. I da je u redu reći: „Treba mi malo prostora.“ To ne znači da ne volimo svoju djecu. To znači da želimo biti dovoljno dobro za njih.

Nisam loša mama jer trebam mir

Ne trebam se opravdavati. Ne trebam objašnjavati. Nisam loša mama jer želim biti sama. Nisam hladna. Nisam sebična. Samo sam žena koja pet godina daje sve od sebe.

I dalje učim kako tražiti svoje mjesto

Još uvijek učim. Još uvijek ponekad zaboravim sebe. Još uvijek mislim da moram izdržati. Ali sve češće si dopuštam stati.

Prostor u kojem sam samo ja

Taj prostor ne mora biti fizički. Nekad je to tišina. Nekad pisanje. Nekad šetnja. Nekad samo zatvorena vrata kupaonice. Ali taj prostor mi treba. Jer u njemu se punim. U njemu se vraćam sebi. U njemu postajem mama koja može opet dati.

I za kraj, bez isprike

Volim svoju djecu. I dalje ću ih voljeti svim srcem. Ali trebam i sebe. I neću se više ispričavati zbog toga.