Ne gledaj djecu kroz tablice: svako dijete se razvija svojim tempom
U jednom trenutku roditeljstva gotovo svi upadnemo u istu zamku. Počnemo gledati tablice. Mjeseci, godine, kvačice. Što bi dijete „trebalo“ znati, reći, napraviti. Kada bi trebalo prohodati, progovoriti, prestati plakati, početi dijeliti igračke, biti „spremno“. I onda, bez da to primijetimo, počnemo gledati svoje dijete kroz tuđu mjeru, a djeca ne rastu u tablicama.
Tablice ne poznaju karakter
Tablice su hladne. One ne znaju je li dijete osjetljivo, oprezno, glasno ili tiho. Ne znaju kakav je bio porod, kakav je bio početak, kakav je bio san. Ne znaju ima li dijete potrebu prvo promatrati svijet prije nego u njega uđe.
Tablica ne vidi dijete koje dugo ne govori, ali sve razumije. Ne vidi dijete koje ne skače prvo, ali razmišlja. Ne vidi dijete koje ne viče „ja“, ali ima dubinu. Ona vidi samo broj, mjesec, godinu. i prosjek, a djeca nisu prosjek.
Uspoređivanje koje polako izjeda
Najčešće uspoređivanje ne dolazi iz loše namjere. Dolazi iz straha. Iz pitanja koje si roditelji rijetko priznaju naglas: “Je li s mojim djetetom sve u redu?” Pa počneš gledati drugo dijete u parku. U vrtiću. Na rođendanu. Ovo već priča, ovo već trči, ovo već zna boje. I odjednom tvoje dijete postane „iza“. Iako je do jučer bilo sasvim u redu.
Uspoređivanje polako izjeda sigurnost. Prvo roditeljsku, a onda i dječju. Dijete osjeti kad se brinemo. Kad ga mjerimo. Kad ga uspoređujemo, čak i ako to radimo u tišini.
Različit razvoj ne znači pogrešan razvoj
Jedna od najtežih stvari za prihvatiti je to da različito ne znači loše. Sporo ne znači problem. Tiho ne znači slabost. Neka djeca prvo razviju motoriku, neka govor. Neka prvo socijalne vještine, neka logiku. Neka su glasna i vidljiva, neka su povučena i promatraju. To nije greška u sustavu. To je sustav.
Razvoj nije ravna linija. On je pun skokova, zastoja, nazadovanja i iznenadnih napredaka. Dijete koje danas šuti, sutra može progovoriti u rečenicama. Dijete koje danas ne želi sudjelovati, sutra može zasjati. Tablice to ne bilježe.
Kad etikete postanu teret
Čim krenemo gledati dijete kroz tablice, često krenu i etikete. „Kasni“. „Spor“. „Povučen“. „Preosjetljiv“. Te riječi se lijepe brže nego što mislimo. I ostanu dulje nego što bismo htjeli. Problem nije u stručnom praćenju kad je ono potrebno. Problem je kad dijete prestanemo gledati kao osobu, a počnemo ga gledati kao projekt koji treba „uhvatiti normu“. Dijete tada više ne raste za sebe, nego da bi zadovoljilo očekivanje.
Svako dijete nosi svoj ritam
Djeca nisu u utrci. Ne postoji medalja za prvu izgovorenu riječ. Ne postoji nagrada za najranije samostalno oblačenje. Postoji samo dijete koje raste. Neka djeca trebaju više vremena da se pocnu osjećati sigurno. Neka trebaju više blizine. Neka više prostora. Neka više poticaja, neka manje pritiska. Roditeljska intuicija često zna više od bilo koje tablice. Ali je često utišamo jer mislimo da „tako treba“, a često ne treba.
Stručna pomoć da, panika ne
Postoje situacije kada je važno potražiti savjet. I to nije slabost. To je odgovornost. Ali postoji razlika između praćenja i panike. Razlika između slušanja stručnjaka i slušanja tuđih komentara. Razlika između pomoći i forsiranja. Dijete se ne razvija brže zato što smo mi u strahu. Razvija se kad se osjeća sigurno, viđeno i prihvaćeno.
Najvažnije pitanje koje si možemo postaviti
Umjesto da se pitamo „Je li moje dijete kao ostala?“, možda je važnije pitati se: “Je li moje dijete dobro?” Je li znatiželjno. Ima li iskru. Ima li trenutke radosti. Ima li svoj način da pokaže tko je. Jer dijete koje se razvija drugačije nije dijete koje zaostaje. To je dijete koje ide drugim putem.
Pusti dijete da bude ono što je
Najveći dar koji možemo dati djetetu nije savršen raspored aktivnosti, nego povjerenje. Povjerenje da će pronaći svoj ritam, svoj glas i svoj način. Tablice mogu biti smjernice. Nikada presuda, a dijete nije broj. Dijete je priča koja se tek piše. I ne mora izgledati kao tuđa da bi bila vrijedna.
0 Primjedbe