Razlike u odgoju dječaka i djevojčica (kad je moj dječak povučen, a ona hiperaktivna)

 Razlike u odgoju dječaka i djevojčica (kad je dječak povučen, a djevojčica hiperaktivna)

Prije nego što sam postala mama, mislila sam da je odgoj odgoj. Pravila su ista, ljubav je ista, granice su iste. I da, u teoriji to zvuči točno, ali u stvarnom životu, kad imaš dvoje djece potpuno različitog karaktera, shvatiš da spol nije ono što stvara razliku. Dijete je.

Kod mene je to vrlo jasno. Moj dječak je povučen, oprezan i tih. Moja djevojčica je sve suprotno. Glasna, brza, stalno u pokretu. I nema tog „jednakog odgoja“ koji se može primijeniti na oboje bez prilagodbe.

Dječak koji promatra, djevojčica koja ide glavom naprijed

Moj sin će prije stajati sa strane i gledati. On mora osjetiti prostor, ljude, situaciju. Ne ulijeće. Ne skače prvi. Ako je previše buke ili gužve, povuče se. Njegov svijet je tiši, ali dubok.

Moja kći? Ona uđe u prostoriju kao da je njezina. Nema straha. Nema kočnice. Ako nešto vidi, ide. Ako nešto želi, pokuša. Ako padne, ustane i ide dalje. I sad mi reci da je problem u spolu. Nije. Problem bi bio da ih odgajam isto, kao da su isti.

Kako se od dječaka često očekuje da bude „jači“

Koliko god živjeli u modernim vremenima, očekivanja su i dalje tu. Dječak „treba“ biti hrabar, čvrst, snažan. Ne plakati. Ne povlačiti se. I kad imaš povučenog dječaka, taj pritisak se osjeti. Komentari znaju boljeti. „Ma mora se malo očvrsnuti.“ „Pusti ga, razmazit ćeš ga.“ „Dječak je, nek se izbori.“ A ja gledam svoje dijete i znam da njega ne treba očvrsnuti. Njega treba razumjeti. Naučiti ga da se zauzme za sebe, ali ne tako da ga guraš preko ruba. Nego tako da mu daš alat, sigurnost i vrijeme. Snaga nije uvijek glasna. I to je lekcija koju često zaboravimo kad su dječaci u pitanju.

Djevojčica kojoj se tolerira ono što se dječaku ne bi

S druge strane, moja djevojčica ima energije za troje djece. Penje se, trči, viče, prekida. I zanimljivo je kako se to često drugačije doživljava. Za nju se kaže: „Ma živahna je.“ „Prava mala munja.“ „Bit će vođa.“ Da isto to radi dječak, vrlo brzo bi bio „nestašan“, „neposlušan“ ili „previše“. I tu shvatiš koliko nesvjesno prilagođavamo odgoj spolu, iako mislimo da to ne radimo.

Isti odgoj ne znači isti pristup

Kod kuće su pravila ista. Granice su iste. Poštovanje je isto. Ali pristup nije. Moj dječak treba ohrabrenje da proba. Treba sigurnu ruku kad mu je svijet preglasan. Treba vrijeme da se otvori. Moja djevojčica treba granice. Treba usporavanje. Treba netko tko će joj reći: „Stani. Diši. Ne moraš sve odmah.“ Kad bih njih dvoje odgajala istim rečenicama, istim metodama, jedno bi se povuklo još više, a drugo bi otišlo još dalje u kaos. Odgoj nije kopija. Odgoj je prilagodba.

Kad se karakter zamijeni etiketom

Povučen dječak često dobije etiketu da je nesiguran. Hiperaktivna djevojčica da je naporna. A istina je da su oboje samo djeca koja traže svoje mjesto u svijetu.

Moj sin nije slab jer se povlači. On je promišljen. Moja kći nije problematična jer je glasna. Ona je znatiželjna i puna života. Kad prestaneš gledati dijete kroz ono što „bi trebalo biti“, počneš ga vidjeti onakvim kakvo jest. I tada odgoj postane lakši. I mirniji.

Što sam naučila kao mama

Naučila sam da ne postoji „muški“ i „ženski“ odgoj u onom smislu kako se to često predstavlja. Postoji odgoj djeteta koje stoji ispred tebe. Postoji dijete koje treba zagrljaj više nego poticaj. I dijete koje treba granicu više nego slobodu. I to nema veze s tim nosi li hlače ili haljinu.  Ako nešto želim da moja djeca ponesu iz djetinjstva, to je osjećaj da su bila prihvaćena. Ne popravljana. Ne uspoređivana. 

Povučeni dječaci ne trebaju postati glasni. Hiperaktivne djevojčice ne trebaju postati tihe. Svi oni trebaju postati svoji. A naš posao nije da ih uklopimo u očekivanja, nego da im damo korijen i krila. I da ih pustimo da rastu – svatko svojim tempom, na svoj način.