Postoje dvije vrste roditeljskih pravila:

1. Ona koja vrijede kod kuće.

2. Ona koja ne postoje čim dođemo kod bake.

Kod kuće imamo rutinu. Zna se kad se jede, kad se peru zubi i kad se ide spavati. I onda dođemo kod bake.

Scenarij je uvijek isti. Ja pogledam na sat, ono 20:15. Vrijeme za umirivanje, pidžame, priču pred spavanje,  onda s kauča čujem  svoju mamu kako govori:   Ma kakvo spavanje, tek su došli kod bake!

I tu se moj autoritet sruši kao kula od karata. Djeca se smiju, ja im pokušavam objasniti da sutra imamo obaveze, a baka već vadi kolače “samo da malo prizalogaje prije spavanja” (jer, naravno, ništa ne uspavljuje dijete kao šećer u 20:30).

Kod mene doma “još samo pet minuta” znači doslovno pet minuta. Kod bake “još samo pet minuta” znači “do kad god ti oči ostanu otvorene”. Nije da se ja ljutim na baku. Ona to radi iz ljubavi, ali isto tako iz onog čarobnog uvjerenja: “Neka uživaju, pa nisu kod bake svaki dan.” 

Djeca su, naravno sve shvatila. Zna se da kod kuće traže da im ugasim svjetlo u isto vrijeme kad i uvijek, ali kod bake odjednom postaju noćne ptice. Oči im sjaje, energija na maksimumu, a kad kažem da je vrijeme za krevet, oni se samo pogledaju i kažu: Baka nam je rekla da možemo još malo

I tako ja stojim tamo,  i nemam baš previše prostora za pregovore. Jer čak i kad bih nešto pokušala, znam da će baka, onako “tiho” da ja ne čujem, dodati: Ma pusti ih, to su moje ljubavi.

Ne mogu reći da im popušta u svemu. U jako puno stvari se slažemo, ali je ona definitivno popustljivija.

Često im pred spavanje zna pričati "vaša mama kad je bila mala..." pa dođe do zaključka da sam ja bila još gora. 😅

Ima to i svojih čari. Kad ih baka razmazi do kraja, kad ih uspava tek pred ponoć, sutradan ih vraćam doma i gledam kako ujutro imaju podočnjake kao da su bili na novogodišnjem slavlju. I naravno, baka samo kaže: Ma spavali su kao bebe. Da, samo što su bebe zaspale u 23:45.

 Ali možda i treba biti tako. Možda su te bake tu da ruše naša pravila i da djeci daju onu posebnu vrstu ljubavi. Jer jednog dana, kad moja djeca budu pričala o svom djetinjstvu, sigurna sam da će se sjećati baš tih večeri kod bake. 

Iskreno, možda je to okej. Možda i ja jednog dana budem ta baka koja kaže: Ma kakvo spavanje, tek ste došli kod bake! Ali do tada  rezultat ostaje isti: Baka vs moj odgoj  1:0.

Kakve su vaše mame ili svekrve prema vašoj djeci? Ne znam jel' se meni samo čini ili bake više dopuštaju unucima nego što su svojoj djeci?!