Moj sin je počeo pokazivati svoj karakter od malih nogu.Sa godinu i pol vrištao je ako nešto nije bilo onako kako je on htio. Uvijek smo sve radili zajedno i trudila sam se uključiti ga u što više aktivnosti kako se takve situacije ne bi događale.Puno smo razgovarali i nismo imali većih problema. Mislila sam da sam izbjegla ono klasično bacanje po podu, lupanje nogama i rukama. Istina je da nisam, samo je došlo kasnije. Sada ima 4 godine i ponekad se baci na pod zbog najbanalnijih razloga.

U kutiji nema 10 jaja nego 5, odmah drama.

Ili kada ujutro shvati da nije u svom krevetu, nego je tijekom noći došao k meni.

Ili kad shvati da je od 5 bombona pojeo već 3, a ostala su samo 2.

Okej, budem smirena. Objasnim, spustim se na njegovu razinu po onim najnovijim smjernicama i zagrlim ga.Ali imam osjećaj da je svaki put sve gore kada to napravim. Pa sam prestala. Sada ga jednostavno ignoriram. Pustim ga da izrazi kako se osjeća i predložim da idemo nešto igrati. Kada se potpuno smiri, objasnim mu da su ostala samo 2 bombona jer je 3 već pojeo i da će, ako želi imati više, morati paziti da ih ne pojede sve odjednom.

Ponekad je situacija toliko banalna da mi je smiješno. Plakao je jer nisam mogla vratiti pjenu od kupke natrag u bocu.

Ili se jednom rasplakao jer je banana bila previše žuta.

Jednom je čak vrištao jer mu nisam dala obući "pogrešne čarape" za odlazak van i to je bio pravi hit tog dana.

Ali, naravno, u trenutku kad se sve to događa, smijeh je zadnje što mi pada na pamet. Na svu sreću, to su takve sitnice i sve prođe relativno brzo. Nakon toga razgovaramo sasvim normalno. Često mi se čini da upravo kroz te male frustracije djeca uče kako upravljati svojim emocijama i da učimo zajedno, i ja i on.

Ali ona… e, to je druga priča.

Njezina bolna točka je trgovina. Od druge godine svaki odlazak u trgovinu znači scenu. Ako poželi puding ili Kinder jaje, to uvijek kupim jer imamo pravilo da dnevno može pojesti jednu slatku stvar bilo da je to paketić bombona, Kinder jaje ili lizalica. Ali problem nastaje kada zapne za igračku. Baš onu za koju znam da će joj biti zanimljiva 5 minuta, a cijena nije baš mala.

Jednom je napravila toliku scenu da je narednih mjesec dana ostajala s tatom doma kad bih ja išla u trgovinu. Sljedeći put kad sam je povela, unaprijed sam joj rekla po što točno idemo. I prvih nekoliko puta je to funkcioniralo.

No, nije dugo trajalo. Opet je našla igračku koju želi, bacila se na pod i lupala nogama.Nakon što sam joj nekoliko puta rekla da se smiri i nije reagirala jednostavno sam izašla iz trgovine. Nakon par minuta, izlazi i ona kao prava dama i pita me: „Pa mama, gdje si ti?“

I tako… tantrumi su kod nas postali normalan dio dana. Nekad kraće, nekad dulje, nekad dramatičnije od sapunice. Ali ono što sam naučila je da djeca zapravo kroz to uče kako se nositi s emocijama i da ni ja ne moram uvijek biti “savršena mama iz priručnika”.

Ponekad se zapitam kako bi bilo da nisam toliko mirna ili da reagiram drugačije. Sigurno bi svaka scena trajala duže i završila bi većim stresom za sve nas. Ali svaka takva situacija je prilika da dijete nauči kako kontrolirati ljutnju, razočaranje i tugu. I smijeh koji dođe nakon svega, dok se grlimo i razgovaramo, čini da sve te minute “katastrofe” brzo zaboravim. Najbolje što mogu je ostati mirna (koliko god mogu 😅), dati im prostora i kasnije razgovarati. Na kraju dana, tantrumi prođu, a ono što ostaje jesu naši razgovori, zagrljaji i smijeh.

Jer… biti roditelj znači preživjeti i najveću dramu oko dva bombona, jedne igračke ili pogrešnog kreveta.   Ako mogu preživjeti dramu oko dva bombona, mogu sve. 😅

Kakve je kod vas situacija, kako se snalazite u situaciji kada dođe tantrum?