Kad sam bila mala, Halloween mi je bio čista zabava. Nismo imali ni skupe kostime ni posebne dekoracije. Uzela bih bundevu, nožić (kojeg mi je mama jedva dala u ruke) i krenula rezbariti lice. Jedno oko bi uvijek ispalo veće, drugo manje, usta nakrivo, ali meni je to bilo savršno. Upalili bi svjećicu unutra i stavili ispred vrata.
Danas, godinama kasnije, opet to isto radim, samo sad s djecom. I moram priznati, još uvijek me to veseli. Sjednemo svi za stol, svatko dobije svoju bundevu, i krene smijeh, nered i rasprava tko će napraviti “najstrašnije” lice. Pola kuhinje završi u sjemenkama, ali nema veze. Bitno je da se smijemo i da radimo nešto zajedno.
Živimo u Njemačkoj i ovdje se Halloween dosta slavi. Djeca idu od vrata do vrata i viču “Süßes oder Saures”, škole rade male zabave, a trgovine već sredinom listopada pune su bundeva, kostima i slatkiša. Meni je to sve simpatično, dok god ostane u nekoj mjeri. Nije prenapadno, više dječja zabava nego ludilo.
A onda pogledaš Ameriku… i shvatiš da su oni to digli na sasvim drugu razinu. Kod njih je Halloween kao mini Božić. Sve mora biti veliko i vidljivo iz aviona. Kuće im izgledaju kao iz horor filma, ogromni kosturi, duhovi na drveću, lažna krv po ogradama, a iz grmlja iskaču strašne figure. Ljudi se doslovno natječu tko će imati strašniju kuću. Djeca idu po susjedstvu i viču “Trick or treat!”, pune torbe slatkišima, a roditelji veselo prate u pozadini, neki čak i sami maskirani.
Sve to izgleda zanimljivo na slikama, ali meni je to previše. Kao da se izgubila prava poanta. Kod mene Halloween nikad nije bio natjecanje. Za mene je to oduvijek bilo nešto jednostavno – bundeva, svijeća i smijeh. Nema potrebe za tisuću dekoracija, umjetnim maglama i zombijima na travnjaku.
Znam da neki ljudi osuđuju Halloween. Kažu da je to američka glupost, da nema veze s nama, da to ne treba slaviti. Iskreno, razumijem. I meni je sve to “američko pretjerivanje” nekad smiješno. Ali ne mislim da treba sve gledati tako ozbiljno. Nitko ne mora slaviti ako ne želi, ali ne treba ni osuđivati one koji u tome vide samo priliku za malo zabave.
Za mene Halloween nije ništa više od prilike da provedemo vrijeme s djecom, da se zabavimo, da se zajedno nasmijemo. Ne radimo to zbog tradicije, ni zbog običaja, ni zbog trendova. Radimo to jer nam je lijepo. Jer kad vidim njihova nasmijana lica dok gledaju bundevu koja svijetli u mraku, meni je to dosta.
Ne trebaju mi ogromni kosturi ni umjetne paučine. Dovoljna mi je jedna bundeva, jedna svijeća i par malih ručica koje jedva čekaju da vide “kako izgleda kad se upali”. To je moj Halloween.
I da, znam da će uvijek biti onih koji će reći “to je bezveze” ili “to nije naše”. Neka. Meni je to samo jedna večer kad se nasmijemo, malo zaprljamo ruke i zajedno radimo nešto lijepo. Ako je to “američki običaj”, neka bude. Ja ću ga uvijek raditi na svoj način – mirno, s djecom, s osmijehom i jednom bundevom koja svijetli u mraku.
0 Primjedbe