Blogmas #2 - Novi član obitelji

 Kako smo završili s mačkom koju nitko nije planirao (osim mene 😄)

Kad se sjetim svog djetinjstva, odmah mi pred očima iskoče životinje. Uvijek sam nešto dovlačila kući — mačke, pse, ptičice, žabe… sve što se miče. Naravno, roditelji su imali zlatno pravilo: “Životinje su vani.” Ali probaj ti to reći djetetu koje se zaljubi u svako živo biće. Tada nisam mogla imati svoju malu kućnu farmu, pa valjda zato sad, kao odrasla žena, jedva čekam reći: “Moja kuća, moja pravila, moj mali zoološki vrt!”

I tako dolazimo do nas sada. Moj muž… pa, on nikad nije bio previše lud za idejom kućnih ljubimaca. Nije skroz protiv, ali znaš onaj pogled kad ti netko dopušta nešto samo da prestaneš pričati? E, to. Nije presretan, nije oduševljen, ali nije ni rekao ne. A ja, kad mi netko ne kaže izričito ne… pa, zna se kako to završi.

Jednog dana gledam oglase, čisto bezveze (ali sa skrivenom namjerom 😏), i ugledam mačića od četiri mjeseca, preslatkog, s onim očima “uzmi me odmah.” I gotovo. Znaš onaj trenutak kad ti nešto klikne u glavi i nema više razmišljanja? Tako je meni kliknuo naš Micko.

Javila sam se odmah. Nisam htjela čekati ni minutu, jer da dam sebi previše vremena, moj bi muž došao s komentarima: “Jesmo li sigurni da sada treba mačka?” ili “Djeca su mala, bit će puno posla.” A ja kad nešto odlučim, idem glavom kroz zid.

Dogovor je pao isti dan. I što žena radi? Pa ide sutradan u kupovinu! Pijesak, hrana, igračke, zdjelice, krevetić, grebalica… sve. Kao da pripremam dolazak kraljevske obitelji, a ne jednog malenog mačka koji će ionako prespavati u kartonskoj kutiji.

Idući dan je stiglo naše malo čudo. Djeca oduševljena na maksimum. Muž — izraz lica “ovo se stvarno događa.”

Mislila sam da će prilagodba trajati tjednima. Čitala sam po forumima: mačke se skrivaju, ne jedu, bježe. Moj scenarij: “Mačak neće izići ispod kreveta dva mjeseca, djeca će biti razočarana, muž će mi govoriti ‘rekao sam ti’.”

Ali nije bilo tako.

Naš Micko je odmah počeo trčkarati po stanu, igrao se, jeo, preo. Već idući dan. Toliko o svim pripremama i katastrofičnim scenarijima!

Ime koje smo odabrali

Prvo smo ga htjeli zvati Tobi. Pa Winnie. Djeca su imala svoje ideje. A ja sam od početka govorila: “Micko, dođi, vidi Micko!” i tako je ostalo. Kći ga zove “Beba”, jer sve što je malo i slatko po njezinoj logici je beba. Tako da naš mačak ima dva imena, ali snalazi se.

Kako je život s mačkom promijenio našu kuću

Prošlo je nešto više od mjesec dana i djeca uživaju kao ludi. Maze ga, trče za njim, pričaju mu priče. Kuća je odjednom puna nove energije. Moj omiljeni trenutak? Navečer, kad svi zaspu, sjednem, uzmem zraka, a Micko se uvali u krilo, počne predenje i gleda me tim svojim okruglim očima. To je kao terapija — cijeli dan kaos, a onda ti netko samo ugrije srce.

Muž se naviknuo. Neće priznati, ali uhvatim ga da se igra s Mickom. Ponekad ga čujem kako mu šapće: “Ajde, dođi ovamo.” 

Od kad imamo mačka, puno manje razmišljam kako zabaviti djecu. Prije sam stalno smišljala aktivnosti, igre, kreativne ideje. Sad je Micko glavna zvijezda. Djeca su okupirana, sretna, stalno se smiju.

Sve u svemu, najbolja spontan odluka ikad. Micko, dobrodošao u našu malu ludnicu. 

I eto, to je moj drugi Blogmas post. Ako ovo čitaš, nadam se da te nasmijalo, a možda te i potakne da razmisliš o nekoj maloj, neočekivanoj sreći u svom domu.