Blogmas #29 - Dan u životu iza scene pisanja Blogmasa

 Dan u životu iza scene pisanja Blogmasa
Kako to zapravo izgleda kad svi spavaju, a ja tipkam

Blogmas zvuči lijepo. Svaki dan novi tekst, blagdanska atmosfera, tople priče, lampice, emocije. I stvarno – sve to stoji. Ali ono što se ne vidi je kako ti tekstovi zapravo nastaju. I ne, ne nastaju uz svijeće, tišinu i šalicu toplog čaja dok snijeg lagano pada. Nastaju između obroka, presvlačenja, pospremanja igračaka i rečenice: „Mamaaa, dođi samo malo.“

Jutro koje počinje prije svih

Moj dan najčešće počinje prije djece. Ne zato što sam jutarnji tip, nego zato što znam da je to jedino vrijeme kad imam barem deset minuta tišine. Kava je prva. Bez toga ne ide. Sjednem, otvorim bilješke u glavi i pokušam se sjetiti što sam sinoć mislila pisati. Nekad napišem naslov. Nekad samo buljim u ekran i pitam se jesam li normalna što sam se upustila u Blogmas.

Djeca se bude – Blogmas staje

Čim se djeca probude, Blogmas staje. Doslovno. Tipkovnica se zatvara, laptop se miče, a ja prelazim u mamin mod. Doručak, oblačenje, rasprave oko čarapa i čije je što. U tim trenucima ne pišem, ali sve upijam. Rečenice mi se slažu u glavi dok perem zube, brišem nos i objašnjavam zašto se ne može jesti čokolada za doručak. Opet.

Ideje dolaze u najgorem trenutku

Najbolje ideje mi ne dolaze dok sjedim i pišem. Dolaze dok slažem veš, dok sam u trgovini, dok stojim na semaforu s kolicima. I naravno – nikad nemam olovku. Ili mobitel je negdje na punjaču. Pa si kažem: zapamtit ću. Ne zapamtim. Zato mi je Blogmas često borba s vlastitim pamćenjem.

Pisanje u pauzama koje nisu pauze

Kad djeca zaspu popodne, imam izbor. Ili odmoriti. Ili pisati. I skoro uvijek biram pisati. Ne zato što moram, nego zato što želim. Blogmas mi je izazov, ali i ispušni ventil. To je moj prostor, moj glas, moj mali bijeg.

Ali to pisanje traje pet minuta, pa pauza, pa još deset. Jer uvijek se netko probudi, netko traži vodu ili se samo pojavi pored mene i kaže: „Mama, što radiš?“

Večer – vrijeme istine

Prava Blogmas scena događa se navečer. Kad se kuća napokon smiri. Kad igračke stoje gdje jesu, sudoper je koliko-toliko prazan, a ja sjednem. Umorna. S glavom punom misli. I tada počne pravo pisanje. Nekad riječi teku same. Nekad brišem i pišem istu rečenicu pet puta. Nekad se pitam ima li sve to smisla. A onda se sjetim zašto sam počela. Zbog priča. Zbog sebe. Zbog onih koji se u tim riječima prepoznaju.

Iza lijepih rečenica stoji nered

Iza svakog toplog teksta stoji nered. Igračke ispod stola. Neoprano posuđe. Kosa vezana u punđu koja je vidjela bolje dane. Blogmas se ne piše u savršenim uvjetima. Piše se u stvarnom životu. I možda je baš zato stvaran.

Umor koji je sladak

Da, umorna sam. Nekad i preumorna. Ali to je onaj umor koji ima smisla. Umor nakon nečega što si sama izabrala. Nije uvijek lako pisati svaki dan, ali je ispunjavajuće. Pogotovo kad znaš da negdje netko čita i klima glavom jer se pronašao u tvojim riječima.

Zašto to uopće radim

Blogmas nije samo izazov. To je moj dokaz da i u kaosu mogu stvoriti nešto svoje. Da i kao mama dvoje male djece mogu imati glas. Da ne moram čekati savršeno vrijeme da bih pisala. Iza scene Blogmasa nema savršenstva. Ima stvarnosti. Ima umora, kave, kratkih pauza i puno ljubavi prema pisanju. 

A sutra? Sutra sve ispočetka. I opet bih izabrala isto.