Blogmas #30 - Zašto smo već godinama kod kuće za doček?

 Gdje za doček Nove godine
I zašto smo već godinama – kod kuće

Kad me netko pita gdje ćemo za doček Nove godine, odgovor mi je uvijek isti. Kod kuće. Bez puno razmišljanja, bez dvoumljenja. Otkad imam djecu, to je postalo nekako prirodno. I iskreno, nikad nisam bila ona koja jedva čeka izlazak, buku i gužvu. Čak ni prije djece.

Nikad nisam bila luda za izlascima. Nisam od onih koji vole gužvu, glasnu glazbu i čekanje u redu za piće. Ono što sam uvijek čekala bio je vatromet. Taj jedan trenutak u ponoć, kad se nebo zapali bojama i kad svi na sekundu zastanu.

Dočeci prije djece

Prije djece, dočeci su bili jednostavni. Ili kod nekoga doma, ili lagano vani, bez previše planiranja. Nikad mi nije bilo važno gdje sam, nego s kim, a ni tada nisam ostajala do jutra. Čekala bih ponoć, vatromet, čestitala svima i već mi je bilo dosta. Nikad nisam osjećala da nešto propuštam. Možda sam oduvijek bila više tip za tihe početke nego za glasne ulaske u novu godinu.

Dolazak djece promijenio je sve, ali ne na loš način

Kad su došla djeca, sve se dodatno smirilo. Doček Nove godine kod kuće postao je nešto sasvim normalno. Njihov ritam je drukčiji, a i moj se promijenio. Djeca zaspu ranije, često i prije ponoći, i kuća utihne. I tada počne onaj poseban dio večeri. Tišina, lagano svjetlo lampica, televizor koji tiho svira u pozadini i osjećaj da je sve baš kako treba biti.

Vatromet koji ih probudi

Znalo se dogoditi da se djeca probude kad krenu prvi jači vatrometi. Taj zvuk ih izvuče iz sna, a onda, pospani, dođu do prozora. I svaki put isto. Oduševljenje. Otvorena usta, širom raširene oči i ono dječje „waaau“. Taj trenutak mi je draži od bilo kojeg dočeka vani. Gledati ih kako u pidžamama, s raščupanom kosom, stoje uz prozor i gledaju vatromet kao da gledaju čaroliju. To je moj doček.

Bez pritiska i bez plana

Kod kuće nema pritiska. Nema dotjerivanja, nema razmišljanja hoće li netko zakasniti, nema gužve. Sve ide svojim tokom. Ako se djeca ne probude – u redu. Ako se probude – još bolje. Nema ni nekog velikog plana. Malo hrane, možda neki kolač, nešto toplo za piti. Ponekad ni televizor ne gledamo. Samo sjedimo i pričamo. I to mi je dovoljno.

Doček bez savršenstva

Naš doček nije savršen. Nema tematskih ukrasa, nema posebnih čaša za pjenušac, nema fotografija za društvene mreže, ali ima mir. Ima osjećaj sigurnosti. Ima ono najvažnije – da smo svi na okupu. I svake godine shvatim da mi ništa više od toga ne treba.

I ove godine – opet doma

I ove godine smo doma. Bez razmišljanja. Bez žaljenja. Znam da će djeca zaspati, znam da ćemo čekati ponoć tiho, znam da ću opet pogledati kroz prozor i tražiti vatromet.  znam da ću si u tom trenutku poželjeti isto što i svake godine. Zdravlje. Mir. Da ostanemo ovako zajedno.

Doček koji mi odgovara

Možda će doći vrijeme kad će djeca htjeti drugačiji doček. Možda će jednom oni biti vani, a ja ću ostati doma. Sve je to u redu, ali za sada, ovo je naš ritam. Ne treba mi buka da bih osjetila novi početak. Ne trebaju mi gužve da bih bila sretna. Treba mi ovaj mir, ovaj dom i ova mala obitelj.

 I zato, kad me pitaju gdje smo za doček, samo se nasmiješim i kažem – kod kuće. I ne bih to mijenjala ni za što.